Predivna ljetnja noć. Zanesen i prenesen tamo negdje, razmišljam o mojoj Bosni iz koje se vratih nedavno. I uopšte, svih ovih dana, kao i uvijek kad se vratim odozdo,dešava mi se nešto neopisivo i neizrecivo. Prozima me neki čudan i neodredjen osjećaj usamljenosti, zbunjenosti i izgubljenosti. Neka čudna mješavina..doduše i sreće, ali uglavnom bola i tuge.Osjećam se, kao ponovno odbačen i rastavljen od onoga sto je dio mene,od onoga čiji sam dušom i srcem.Kao prepolovljen i nedorečen, udubljen često u misli nejasne, rastrgan izmedju onoga tamo i ovoga ovdje.Izmedju onoga što je bilo nekad, nečega što je već odavno prošlo i čega više nema i ovoga sad.Neželjenog ali stvarnog. I sve ove samoće i praznine u duši mojoj, što se bori da nadje pravi put i oslobodi me ovih okova što sapinju me i guše; ovih okova u kojim sam evo već duže od vječnosti zarobljen i sam, nemoćan i izgleda osudjen, da jednom u njima i skapam. Koliko sam puta dosad umro, ne znam. I koliko ću puta morati još, ne znam ni to. Znam samo da umrijeti, pa živjeti nije lako.
Goran Ch. 24.08.2005
