Prije nekih desetak i više godina sam sa familijom često odlazio u, za mene najljepši njemački grad Tübingen, posjećujuci tamo iz Bosne izbjegle prijatelje i rodbinu moje supruge.Na samom početku izbjeglištva, prve godine su svi oni boravili u jednom Heimu (stara francuska kasarna, preuredjena za prihvat i smještaj izbjeglica i azilanata) zajedno sa drugim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine.I tu, sjedeći navečer na klupama pored fudbalskog igrališta poslije tekme i uz pivu, upoznah
mnoge ljude i saslušah svakojake tužne ispovijesti i sudbine. A upoznah tu, izmedju ostalih i dvojicu predivnih momaka, Jasku i Djanu o kojim su mi drugi poslije ukratko ispričali svu golgotu koju doživješe u ono "krvavo kozaračko ljeto, devedeset druge". Izgubili su tada njih dva i oca i mater, te zajedno sa mnogim drugim Kozarčanima proveli punih devet mjeseci u zloglasnom konc-logoru "Omarska". Nisam dalje previše ispitivao, a nisu mi puno ni rekli. Ali sasvim dovoljno, da tu priču ne zaboravim nikad u životu.A sjećam se dobro i jednog interesantnog detalja iz svih tih priča o svemu, sa klupe u Tübingenu. Sjećam se da ta dva osamnaestogodišnja momka, Jasko i Djano nikad nisu niti jednom jedinom riječju prokleli svoj Kozarac !!??! I sjecam se da pored svega užasnoga što doživješe tamo u ratu, ne rekoše o svom Kozarcu niti jednu jedinu ružnu riječ !!!?
Slijedeće godine me ta ista raja u Tübingenu pozove da podjem s njima u Hanau, gdje se organizovao "Susret izbjeglih Kozarčana", a ujedno i fudbalski turnir na kome će nastupiti i njihova ekipa iz Tübingena. Sjedio sam poslije turnira i osvojenog prvog mjesta, u to sunčano popodne na nekoj improvizovanoj terasi kraj stadiona u malom njemačkom gradiću Hanau...i slušao neko vrijeme govornika sa bine ( bio je to ustvari Predsjednik "Udruzenja izbjeglih Kozarcana" u Njemačkoj ) koji je raji okolo svečanim glasom govorio svašta-nešto, a izmedju ostalog spominjao i nekakav povratak u Kozarac ???!!Sjedio sam tu sa rajom zamasćen janjetinom, glodjući rebarca i zalijevajući izvrsnim njemačkim Beck`s Bier, te slušao u nevjerici šta to taj govornik sa bine, uzvišenim glasom porušuje raji. Smješkao sam se samo, klimajući glavom u znak odobravanja, razmišljao sam i kontao u sebi... ali naravno, ništa nisam rekao.
Te iste godine, vozeći se iz Sanskog Mosta prema Banjaluci, svratim na benzinsku pumpu, u blizini samog ulaza u Kozarac. Neposredno prije toga prodjoh "zločinackim Prijedorom", a nedugo poslije i pokraj zloglasne Omarske, izmedju kojih se u predivnoj dolini podno legendarne Kozare, smjestilo nekad malo i pitomo, a tad razrušeno, opustošeno, devastirano i sablasno pusto mjestašce, Kozarac. Odmah uz benzinsku pumpu ugledam i neki neukusno napravljen, ali ogroman objekt na kojem ogromnim slovima pise Motel "Peti neplan", a u prizemlju, mali Snack-bar. Ispijajući za šankom prazne kafane produženu sa šlagom i praveći se "pomalo lud", priupitam konobara (mladjeg momka, tupog pogleda i teleće face...), šta je s Kozarcem, vraća li se narod tamo...i tome slično. Reče mi da pojma nema, pa se nasmija i vrteći glavom dodade:"Ma koja bi se samo budala tu vratila !??! Prpa burazeru...i usrane gaće !!!"I nastavi se krelac smijati, a ja se prisjetih svega onoga što sam slušao o zločinima na području Kozarca prijepar godina, pa se gotovo i složih sa njim. Ma, ko bi se bolan tu vratio ???!!! Da mi ga je samo vidjeti ?!!I sjetih se tada onog govornika sa bine na Susretu izbjeglih Kozarcana, u malom njemačkom gradiću Hanau.
Prodjoše otada mnoge i duge izbjegličke godine. Mi već odavno ne odlazimo više u Tübingen, pošto su svi već nekud otišli i po bijelom svijetu se rasuli. A ne vidjam više godinama ni Jasku, ni Djanu, a ni one druge Kozarčane.
Prosle godine u ljeto, najbolji jaran Djuza i moja stara banjalučka raja s kojom sam nekoliko dana boravio u Banjaluci, mi rekoše da idu sa djecom na bazen u Kozarac. Te mi predložiše da podjem i ja s njima. Imao sam taj dan neke druge sheme po Banjaluci, pa se tek negdje predveče povezem onom Prijedorskom cestom, put Kozarca.I čim se približih samome mjestu, vidim jedan za drugim, pomalo čudne i neočekivane prizore. Izbrojao sam najprije četiri minareta što uzdižu se i paraju nebo nad Kozarcem i što se vide, već izdaleka. Na ulazu u sami Kozarac, parkiram ispred modernog i novog objekta, ulazim na bazen, napravljen rekao bih po nekim evropskim normama i standardima (nemaju ga ni Banjaluka, a ni Prijedor takvog...) i pronalazim raju kako uživa na ugodnoj i prelijepoj terasi, kraj bazena. Taman naručili kvrgušu.Naveče se vozimo sa bazena, u nepreglednoj koloni vozila (sa stranim tablicama...uglavnom njemackim...), u sam centar mjesta. A tamo, k`o u Bombaju ili Kalkuti. Novoizgradjeni trotoari su preuski za svu onu raju i uzavrelu masu sto korzira i valja se glavnom i obnovljenom džadom, gurajući se izmedju auta. Na hiljade ljudi !!! Posvuda se osjeća miris janjetine, ćevapa i meraka...kafana do kafane, terasa do terase....sevdah i muzike svakojake što stižu jedna drugu, pa se u momentu sve zajedno miješaju u jedan neopisiv splet ...i u onu najljepšu Balkansku rapsodiju. A vidim usput i nove ogromne kućerine, predivne objekte, banke, prodavnice, poslovne zgrade i kafiće. Gledam sve to i pomalo se pitam: gdje sam ja ovo, ustvari !???!
Sjedim opet sa svojom rajom na prekrasnoj terasi u Kozarcu, i u srcu moje Bosne. Sjedim i gledam sretni narod, gledam opet ljude nasmijanog lica, gledam svoje sretne Bosanke i Bosance...vidim, srećom ozarene momke i djevojke iz cijeloga svijeta. Sjedim sretan i naglas se smijem, kao pijan. Ali ne od rujna vina, već od sreće i radosti što obuzima me cijelog.I sjetim se tada opet Hanaua.
Nisam naravno mogao, u svoj toj masi ljudi i u toj silnoj svjetini vidjeti ni Jasku, ni Djanu, a ni sve one druge Kozarčane iz Njemačke. Ali sam znao i osjećao, da su tu negdje. Znao sam to tada, sigurno već.A oni su znali, jos davno prije. Znali su prije desetak i više godina.Znali su još onog davnog sunčanog popodneva, u malom njemačkom gradiću, Hanau.
