Kako sam izdao svoj rodni grad

Proljeće, devedeset druge.U Hrvatskoj bjesni rat, u Sarajevu i po cijeloj Bosni i Hercegovini incidenti, neželjena dešavanja. Narod zabrinut, strijepi i strahuje od najgoreg. U našoj Banjaluci, isto tako. U zraku se već osjeća, da neće na dobro. Maltretiranja, prijetnje, otkazi sa posla, mitinzi na trgu pred Boskom, čudne parole i plakati svuda po gradu "prijete".....u gradu masovna i opšta mobilizacija. Sprema se rat.

Šta ću, ne znam ni sam !?? Te otputujem na par sedmica u Mostar, kod rodbine. Rekoh da malo razmislim. I da se malo izmaknem, te izbjegnem odziv u moju rezervnu jedinicu JNA, stacioniranu tamo negdje kod Gradiške ( a poslije su se prebacivali negdje preko Save, da se bore protiv nekog "unutrasnjeg neprijatelja" ???). Otputovah zato u Mostar, da u miru skontam, šta ću.

A tamo po Mostaru sam uglavnom povazdan konto, po Neretvi ribario ili kafe pio i s pametnim ljudima prič`o. Al`niko mi ne reče nešto konkretno, ni pametno. Nego sve, `nako.

Eh......jedan vikend se iz Mostara odvezem u Neum, gdje provedoh nekoliko dana u prelijepoj vili na Surdupu, sa najdražim mi i jedinim Strikanom ( koji je tada, usput rečeno obavljao neku visoku dužnost u Vladi BiH). Planirao sam ustvari taj odlazak u Neum, još na samom polasku iz Banjaluke. A taj moj strikan nije bio neki tamo neki, bilo kakav stric kakvoga ima mnogo ko.To je bio ( i još uvijek je ), još jedini živući brat mog naprasno i prerano umrloga oca, pa je naš odnos uvijek bio poseban. Poseban i lijep.

I tako ... pijuckajući sa njim kafu i viski s ledom, mezeći onu najbolju hercegovačku suhu bravinu i onaj sir torotan, iz mijeha, te gledajući sa te predivne terase, onaj predivan izlazak i zalazak sunca za Pelješac, razgovarali smo dugo o svemu. I u tih par dana tamo, donesoh i svoju životnu odluku.

I sjećam se i danas dobro, svih tih naših razgovora, ali jedna Strikanova rečenica mi se posebno u pamćenje urezala. I nikad je zaboraviti neću.

Ispričao sam mu najorije natenane o svemu. Sva aktuelna zbivanja i dogadjanja posljednjih mjeseci u Banjaluci, ukazivao mu na ozbiljnost te, gotovo nepodnošljive situacije i stanja u samome gradu. A bio sam tada još uvijek mlad i naivan, te sam valjda kont`o da on to sve, još uvijek ne zna. I upitah ga onda nakon svog izlaganja, onako naivno i nestrpljivo: " A šta je sa mojom Banjalukom !? Na nju ste valjda zaboravili !? Ili...??! "A on mi sasvim hladno i mirno reče: "Aaaaaa.... neeeeee !!! Banjaluka je "njihova" i tu je već sve jasno!!! Tako će i ostati. Do kraja."

Gledao sam samo nijemo u njega i slušao ono što nikako nisam želio čuti, a ni vjerovati.Obrazložio mi je sve to, sa još par rečenica koje sada nisu ni bitne. I na kraju mi ozbiljno i iskreno reče: "Sine, sprema se rat. Krvav i bespoštedan. Idi u Banjaluku, obavi ono najneophodnije što moraš. I bježi, dok se još može. Pomoću ti." U ozbiljnost onoga što mi reče nisam sumnjao ni sekunde, pošto sam mu vjerovao i volio ga gotovo, kao rodjenoga oca. A znao sam i to, da su njegovi sinovi, već prije desetak dana otputovali za Austriju.... do daljnjeg. A nisu sigurno tamo otišli, bez ozbiljnog razloga.

I sjedili smo tu veče još dugo Strikan i ja, razgovarajući o svemu i gledajući u ono naše more bosanskohercegovačko, kako na mjesečini blješti. A šta smo dalje pričali, nije ni bitno. Ja sam tada bio, već odlučio.

Ujutro se oprostih sa Strikanom, te svrativši na kratko u Mostar, otputovah u moju Banjaluku. Ostao sam tamo svega par dana, pozvao raju, rodbinu i najbolje prijatelje kod sebe, te porazgovarao sa svima o svemu.

Zatvorio sam svoju firmu, predao mašine našem kućnom prijatelju, uspio podići nešto gotovine sa banke, oprostio se sa majkom i rodnim mi gradom, popio zadnji rubinov vinjak u Ringu. I otišao, zauvijek.

Nastavak svega u našoj Bosni i Hercegovini, kao i čitav ratni scenarij, znamo već svi. Izginulo je na hiljade ljudi u krvavim borbama, unesrećeno njih na stotine hiljada, izbjeglo pola cjelokupnog stanovništva, a zemlja je totalno uništena i razvaljena. Na kraju su tri covjeka uz blagoslov medjunarodne zajednice napravili dil, potpisali Dejtonski sporazum, napravili nekoliko rokada (Brod za Prevlaku, Jajce za Mrkonjic... Mahovo za Grahovo i tome slično) i ostavili Bosnu i Hercegovinu u pat-poziciji, u kojoj je i dan-danas. Iako je Armija BiH u jednom momentu došla nadomak same Banjaluke, sve je bilo uzalud i badava. Jer je bilo mimo planiranog i onog, još ranije odlučenog. Nije bilo onako, kako su neki, još odavno zamislili. Ta tri čovjeka, što su se svjesno ili nesvjesno (sad je svejedno ?!) poigrala sa sudbinom miliona ljudi, kao i nafakom jedne prelijepe zemlje, su već pokojni i rahmetli. Bosna, u kojoj medjunarodna zajednica regira i uporno održava status-quo, se i dalje guši u neimaštini i lagano umire. Narod u njoj je ojadjen i ostao nezadovoljan, na sve tri strane. A naša Banjaluka je još uvijek (ili zauvijek) "njihova".

Moj Strikan je, Bog mu dao zdravlja sve vrijeme rata proveo u svome Sarajevu, gdje se na svoj način borio i izborio. Tamo živi i danas, uživa u zasluženoj penziji, a ljetuje i dalje u vili na Surdupu u Neumu. Njegovi sinovi, a moji dragi rodjaci su se odavno vratili i obavljaju visoke funkcije u nekim državnim instucijama Vlade BiH, u rodnom im i slobodnome Sarajevu.

A ja i dalje živim život sanjara, u jednoj prelijepoj i nadasve naprednoj evropskoj zemlji. Imam predivnu familiju, dvoje krasne djece, zadovoljnu suprugu, odličan posao, puno dobrih ljudi oko sebe... i imam svoje snove, gdje sve ipak izgleda puno drugačije. A volim i dalje svoju Banjaluku... čini mi se najviše na svijetu.

Ponekad ljeti, odem i u Neum. Pa sa Strikanom sjedim na onoj istoj predivnoj terasi na Surdupu ..... isto onako kao i prije petnaest godina.

I gledamo nas dva dugo u ono isto sunce, kako zorom izlazi, a naveče kako za Peljesac zalazi. I u ono isto naše more, bosanskohercegovačko. Otpijamo lagano viski s ledom, mezimo onu najbolju hercegovačku bravinu i onaj sir torotan, iz mijeha, pričamo natenane o svemu. I sjećamo se svega.

I kaže mi moj Strikan opet, gledajući me blago i milujući me po ruci: " Sine moj ... mogli ste se, svi vi Banjalučani tada u Armiju BiH prijaviti, boriti se i za svoju Banjaluku, nesebično ginuti ...ali vjeruj mi isto bi bilo, kao i sada. Ne bi bilo ništa drugačije. Ni bolje, a ni gore.Bilo bi sve isto. Samo što mnogih vas, danas ne bi bilo medju nama.

Pa, možda ni tebe ... sada ovdje pokraj mene."