Sjećanje na jutro

Ako ima išta lijepo na svijetu, onda je to sunčano proljetno jutro, ... u neradnu subotu !!!

Kad je subota neradna, ustanem uvijek rado iz kreveta !!! I izletim uvijek radosno u to novo sunčano jutro. Obično obletim koji krug okolo po prirodi jedno sat vremena, pa sjednem onda u garten da popijem čaj. Kao evo i sad, ovoga jutra. Supruga se već odvezla na posao, djeca spavaju vjerovatno negdje do 10-11 h, a ja već odavno budan. I čitavo je jutro samo moje !!!

Sjedim u gartenu sam, kontam nešto ... i ispijam jutarnji čaj. I uzivam u tim jutrima, zaista. Uživam u toj tišini proljetnoga jutra, što smiruje. Ja volim samoću. Ali se ponekad u ta neka sunčana jutra iznenada javlja sjeta ili žaljenje, što sam sam. Kad bi bio neko s kime bih mogao bar ćutati u ovoj ljepoti jutra, ... moja radost bi bila potpunija.

Svako je od nas u onom " prošlome životu " imao valjda neku svoju " bazu " u Banjaluci !!! Neki kafić u blizini, neki restoran, terasu ili neko javno mjesto, gdje bi eto bar neradnom subotom ili nedjeljom odlazio na jutarnju kafu !!!

Moj je pokojni otac birvaktile, na te jutarnje kafe s rajom odlazio obično u hotel Palas ili kod Dole, a poslije " kod Penzionera " u Štrosmajerovoj. Bio je to tada neki drugi vakat, kad jos nisu postojali kafići, kad nije bilo ni Arije, ni Kajaka, a ni Ringa. Ali se poslije, u ono " naše doba" , na te jutarnje kafe išlo najčešće i uglavnom, u kafiće. Neko je odlazio kod Kušme, neko u Basket, u Dzis ili Lido, neko u Kajak ili Mone, neko kod Buljonija, Tane, Bisića, Ake ili Beneša ... a neko možda opet u hotel Palas ili Bosnu. A ja sam na te jutarnje kafe subotom, odlazio redovno u " Lady Bukovski " !!! Taj Lady Bukovski nije bio neki poznat i renomiran banjalučki kafić, pa za njega mnogi Banjalučani nisu čak ni znali da i postoji. Ali, bio je to kafić u blizini naše kuće, kafić gdje sam se ugodno osjećao i kafić gdje je ujutro na kafu dolazila uglavnom meni poznata banjalučka raja. Raja iz moga kvarta. I to je to. To mi je bilo tada jako važno. A bilo bi i sad da nije sve ovako kako jeste. Lady Bukovski je držao, odnosno vlasnik mu bio Mario, sin onog " Foto Jakic "- a u Zanatskom centru, ali pošto se nije gotovo nikako u kafiću pojavljivao, u ovoj prici nije toliko ni bitan. Bitna je raja koja se tu vazda skupljala. I bitan je onaj prelijepi osjećaj " jutarnje kafe " s rajom u Banjaluci !!! Konobari u Bukovskom su bili Sina i Crv, dva pristojna momka koji su se odlično kužili u svoj posao. Uvijek raspoloženi, vedri i nasmijani ... pa čak i u rano jutro !!! A raja, kakva je bila raja ?! Ma, bila svakakva. Naravno, ušao bi ponekad u kafić i neki " zalutali vojak " ili neki slučajni gost, što bi tu svratio na kafu prije posjete nekom svom, u bolnicu preko puta. Ali, tu se subotom ujutro skupljala uglavnom banjalučka raja, koja ustvari nije ni bila ona " moja raja ", s kojom sam se intenzivno družio i naveče u grad izlazio. Bila je to jednostavno raja iz komšiluka, raja iz mojega kvarta i raja iz " Bukovskog ".

I uvijek, kad god bi ušao u Bukovski, zatekao bih uvijek nekog poznatog mi tamo. Nekog od raje, kako naslonjen na šank ili uz onu šajbu što gledala je na ulicu, ispija produženu sa šlagom i lista jutrošnji " Glas "... Nekog s kim si mogao, uz ono obavezno i kratko " Djes` buraz, sta ima !? " progovorit makar i koju šuplju ... i s njime kafu popit. Tamo u tom kafiću si mogao uvijek s nekim, pa makar i šuteci uz neku baladu Dugmeta ili Djoke Balaševica ... i uz jutarnji izvještaj Jadranke Mudrenović sa Radio-BL , pozdravit ono predivno banjalučko jutro !!! "... temparatura zraka u našem gradu izmjerena u sedam sati bila je 19 stepeni celzijusa, ... u banjalučkom porodilištu rodjeno sedam djevojčica i jedan djecak ... u Hitnoj pomoći zabilježeno devet intervencija ... vatrogasci imali mirnu noć ... Dobro jutro, Banjaluko !!!!! "

Baš neki dan, u jedno ugodno subotnje veče na nekoj terasi u Vienni, pričam sa Erolom i Medom , koji su isto tako kao i ja nekad, posjećivali taj isti kafić Lady Bukovski. I pričamo natenane o našem gradu, prisjećamo se tih jutara, nekad u našoj Banjaluci i tih prelijepih vremena. I sjetimo se onda opet sve one raje ... nase raje iz Lady Bukovskog. Maca, Musa, Samko, Djuza, Zoka Krivi, Boban, Danijela, Alma, Jungy, Kuruz, Djoko, Dževdo, Seno, Jaco, Erol, Medo, Eso, Jafa, Nešo, Goga, ... .!!! Mnogi od njih već odavno nisu više tamo, kao što nismo ni mi. Nema tamo više ni raje, nema već odavno ni Lady Bukovskog, pa nema tamo ni nas. Nema nas više u banjalučkim subotnjim jutrima ... nema nas, valjda zauvijek.

A u meni od svega toga, ostade samo još kao neki trag u sjećanju na nešto lijepo, ostadoše neka, već pomalo maglovita sjećanja na ta banjalučka jutra, s rajom u Bukovskom... ostade mi to lijepo i prelijepo sjećanje na ono jutro, nekada !!!I to je sve.

Ako ima išta lijepo na svijetu, onda je to sunčano proljetno jutro ... u neradnu subotu !!! Ja uzivam u tim jutrima, zaista. Uzivam u tišini proljetnoga jutra, što smiruje. I radostan sam dok samo spokojno slušam tu tišinu,... odmara me sve to naprosto. Ja volim samoću. Ali, kad bi bio neko s kime bih mogao bar ćutati u ovoj ljepoti proljetnoga jutra, ... moja radost bi bila potpunija.