„ Ma, buraz… shvati jednom, bolan!!! Čitav ti je život ustvari samo jedna obična igranka…… i jedan veliki TULUM !!! „
Tulum, odnosno žurka je bila nešto nezaobilazno u životu i mladosti, valjda svakog Banjalučanina. Party, fešta, zabava ili dernek, to je nešto jako slično ili blizu toga, ali ipak postoji odredjena razlika. Žurke i tulumi imaju ipak neko posebno značenje i odredjenje. I jedno jako važno mjesto u mom prošlome životu.Isto onako kako smo se mi mijenjali, sazrijevali i odrastali, mijenjale su se i žurke. U početku su to bile samo rodjendanske proslave i simpatične žurkice, koje su vremenom prerasle u prave žurke i tulume. A na kraju se pretvorile u derneke.
Prva žurka u mom životu bila je koliko se sjećam ona kod dobrog mi jarana i komšije, Darka Djudurovića. Bili smo tad, nas desetak zajedno odraslih klinaca iz komšiluka, vec momčići i u ranom pubertetu. I tad nam je te godine, Djudina majka za Darkov trinaesti rodjendan skontala prvu žurku u životu.
I sjećam se i sad dobro, tog nekog lijepog osjećaja i uzbudjenja pred dolazak na moju prvu žurku. Sjećam se i Darkove sobe i onog bijelim stolnjakom prekrivenog stola, te po njemu poredanih čaša i flaša Coca-cole, pa onih zdjelica napunjenih kikirikijem, čipsom, slanim štapićima…. sjećam se i kolača, što nam ih je Darkova majka spremila i ukusno servirala na one šarene papirnate tacne, sjećam se i rodjendanske torte sa svjećicama, sjećam se i po prvi put horski otpjevane Happy Birthday. Sjećam se i da je te godine Zdravko Čolic izdao novi LP sa onom udarnom pjesmom “Glavo luda” koju smo to cijelo popodne vrtili na Darkovom novom gramofonu, što mu ga je za rodjendan poklonio njegov otac, a moj dobar i uvijek mi drag komšija, cika Vojo Djudurović. A sjćam se i toga da smo svi mi, haman cijelo to popodne proveli na prozoru Darkove sobe !!!Ali, ne bez razloga.
Naime, Darkova prva komšinica je bila jedna Goga. A Gordana Janjić je tada bila najbolja „treba“ u ulici Branka Radičevića !!! Ma, ne…. ustvari Goga nije bila nikakva treba, već je bila jedna jako zgodna i ljepuskšsta djevojka, iz komšiluka. I bila nam je tad, kao neka inspiracija !!! Šetala nam se svima po mislima i po snovima, uzbudjujući nas svojim, tad već formiranim oblinama… i to je sve. Tad u to vrijeme nije bilo kompjutora, niti Interneta, nije bilo ni Britney Spearce, Beyonce Knowles, niti Christine Aquilera…. tad nije bilo ni, Bože me sačuvaj onih užasnih pornića, a ni sexi-časopisa. Sve što smo mi dečki tada imali od tih “zabranjenih stvari” bila je ona neka polu-golotinja u „Start“-ovima koje smo krišom kupovali i potajno gledali, te ona malo slobodnija fotka obnaženih grudi Vesne Zmijanjac, objavljena u jednom broju “Chik”-a….. i naša jedra komsinica Goga !!!
Eh, a onda smo i mi drugi počeli sa “proslavama rodjendana”, odnosno kontanjem žurki !!!
I tako je to pocelo.
A nedugo zatim su se počele praviti žurke, bez obzira da li je neko od nas bio u taj dan rodjen. Nevažno, kojim povodom. Kad god bi nekome od nas starci negdje otputovali, skupljali bi se u “praznoj gajbi” i kontali žurke. Na tim prvim žurkama bili smo prisutni samo mi dečki, nije bilo djevojčica. I fazon je uglavnom uvijek bio isti. Skontali bi utale lovu, ko koliko može, kupili bi u „Drini“ flasu tada popularnog „Zvekana“ ili par litara onog najjeftinijeg odvratnog Rubinovog „Royal“- vina, otišli do stana ili kuće, spustili roletne, zamračili sve i skontali kao neki improvizovani Light-show. Odvrnuli bi onda Toscu do daske, te bi uz Purple, Zeppeline, AC-DC, Ram-Jam ili Doorse vitlajući kosama, klečeći na koljenima, oponašajući Granta iliti Pagea, te svirajući gitare onako “ u prazno”,… skakali bi i džilitali se, dok svi ne popadamo !!!
Kad su se po prvi put na našim žurkama pojavile trebe, odnosno djevojke, ne znam. Ne sjećam se. Ali znam da su tad žurke već prerasle u tulume, postale iole ozbiljnije i nekako ljepše. Na koliko sam žurki i tuluma bio u životu, ne znam ni to. Samo znam da sam uglavnom na svim uživao. I da su bile i ostale nezaboravan i neizbrisiv dio i segment moga djetinjstva. I moje, nemalo burne mladosti.
Najvšse je bilo naravno onih nazovi-klasičnih tuluma. Prigušeno svjetlo, prava atmosfera…. dobra mjuza, malo cuga, malo pljuga, šuplja spika… i tako to. A bilo je i onih “neklasičnih”, malo drugačijih. Sjećam se jednog takvog “neklasičnog” tuluma, uz klasičnu muziku.Mislim da je tada sestra dobrog mi jarana, Jasna Djubo imala proslavu rodjendana, pa pozvala na žurku svoje najbolje drugarice i nas nekoliko, tada u to vrijeme “teških rokera” i nadobudnih adolescenata. I onda su se te djevojčice mijenjale za klavirom i sviruckale nam nekakve Mocartove i Šopenove sonate, a mi na kraju svake, aplaudirali…. i dobro se dosadjivali !!! Već poslije sat-dva te gnjavaže smo se pokupili i otišli na partiju havy-metala i cugu u tada nam omiljeni i obližnji kafić u Zanatskom, kod Caneta.
Posebno mjesto u toj ogromnoj lepezi tuluma i derneka po Banjaluci zauzimaju i proslave Novih godina, kao i naravno “oproštajne večeri”, pred odlazak nekoga od nas u JNA.Najbolja i posebno doživljena je bila ona “opršstajna” kod dobrog mi havera Senada. Išli smo te jeseni osamdesete u vojsku nas tri, dotad nerazdvojna jarana. I jedne subote smo naravno skontali odličan tulum i nezaboravan dernek . Bilo nas je tu noć u Senadovoj kući, sjecam se preko pedeset. Bilo nas je tu noć svuda i svakuda…. a i odsvakuda !!! Pozvana je bila i neka naša raja iz Begiša, Grebza, Rajvosa… i naravno iz naseg Bendželaja. Ma, bila je tu noć tamo „Juga u malome“, bilo onako ko u onoj pjesmi „Od Vardara, moja raja….do Triglava, nema kraja.“… bio tulum, pravi banjalučki !!! Neopisivo lijepo. I nezaboravno.
Neku veče, gledajući me i zagonetno se smiješeci, pjeva mi uz gitaru jaran moj Djula: “Vjeruj nema, života bez sjećanja… dao bih milijardu dolara,….. za jedan sekund prvog poljupca !!!”
Ja se baš i ne sjecam tog prvog poljupca, ali sjećam se zato vrlo dobro one žurkice kad sam uz onu baladu Indexa „Bacila je sve niz rijeku….“ otplesao sa jednom ljepuškastom Sandom iz Banjaluke, svoj prvi ples u životu. I tada po prvi put u životu osjetio onaj valjda svakom muškarcu poznat damar u grudima i onaj čudesno lijep osjećaj kad te po prvi put pogodi i ubode, ona sladunjava Amorova strelica !!! Otplesali smo Sanda i ja tada samo taj jedan ples, prvi u životu. Poslije smo se cijelu veče ispod oka gledali, i ništa više.
Opet, nezaboravno.
Ipak, najbolji i najljepši tulumi u mom životu su se desili u kući mog i dan-danas najboljeg havera Djuze !!! Nažalost i igrom sudbine, moj je buraz sad daleko, tamo negdje preko bare. Ali se nas dva, Bogu hvala vidimo svako ljeto.U toj sam se Djuzinoj kući, ja osjećao uvijek kao u svojoj. A osjećam se i dan-danas. Nalazim se opet sa Djuzom i banjalučkom rajom u toj istoj kući, gdje i sad žive njegovi roditelji, a meni dvije neobično drage i prisne osobe, moja draga teta Fadila i moj čika Jusuf.
I svako ljeto, s dobrom rajom koje je u toj kući uvijek bilo i biće, sjedimo i seirimo u onoj dobro poznatoj mi bašči, pod onom istom starom jabukom gdje sam birvaktile doživljavao, čini mi se najljepša jutra u mladost !!! Sjedimo dugo i obnavljamo sjećanja iz one, valjda najljepše mladosti na svijetu. Sjećanja na banjalučke tulume i žurke.Naravno da ih takvih više nema i da ih takvih s nama, neće više nikada ni biti. Ali, lijepo je uvijek bar ponovo sjetiti se svega toga.I tuluma, a i svih nas,…. nekada.
Dolazila je tih sretnih godina kod Djuze raja iz cijeloga grada, ali se najčešće u toj kući okupljala ona “naša raja”, s kojom smo Djuza i ja mladost proveli.
Moj brat Dragan, allias Jungy,….pa dobar mi jaran Senad K. i sestra mu Senada…te Alma i Idana, pa moji dragi haveri Jaco i Musa, Dževdo i Džuda, Zoka Rudez i Savija Z……pa Sumonja, pa jaran mi veliki, moj Feraget-Feri i lijepa moja Aida K., pa dragi moji Edin i Azra, Beko, Džubo,pa moj Koky, pa Seka, pa Dragana- Daca, pa Dajana,…. I na kraju kao i na početku, moj big bruder Djuza !!!
Bila je to jednostavno raja s kojom sam u mladosti doživio sve najljepše, bila je to raja s kojom sam mogao sve.!!! Bila je to ona prava banjalučka raja s kojom sam naučio i sam da budem raja !!!
Svi ti gore nabrojani ljudi, sva ta „ moja raja” se uz rat rasprsila i nekud po bijelom svijetu rasula, pa ih sad vrlo rijetko ili nikako više i ne vidjam. Ali, svi će oni ipak ostati zauvijek zajedno. Ako ništa, a ono ostaće svi vječno uklesani u onu dragu mi sliku iz mog sretnog djetinjstva i moje mladosti,….. u onu “sliku idealne sreće “ ….. sliku sa nezaboravnih tuluma, kod Djuze !!!
A Djuzina je kuća za tulume “dušu dala”. Djuzina je kuća bila i ostala,..kultna.Posebno je bilo dobro ljeti, pšsto se kuća nalazi na Paprikovcu. A gore na kući , umjesto onog klasičnoga krova Djuzin je stari skonto predivnu terasu, preko cijele kuće. Nesto slično, kao što imaju one kuće i vile po Beverly Hillsu, Pantovčaku, Dedinju … ili bečkome nobles-kvartu Hitzingu. Tulumarili smo gore pod vedrim nebom, a dolje ispod nas vidiš kako svjetluca cijeli grad,…. gori naša Banjaluka !!! Ma, divota nevidjena !!!! I nismo je čini mi se tada ni cijeniti znali kako treba.
Djuzin je stari tad bio prilično strog, ali bio nešto kao „otac na službenom putu“.. Bio vazda odsutan.. A majka Djuzina, moja draga teta Fadila, mislim da bila je tada jedinstvena žena i majka u čitavoj Banjaluci. Naime, ta bi se žena subotom i vikendom preselila negdje kod sestre joj ili tetke u gradu, samo da bi njen sin jedinac, a moj najbolji haver skonto u kući s rajom tulum !!? Čak bi nam teta Fadila, to popodne prije derneka razvila i ispekla par tepsija bureka i one neprevazidjene teta-Fadiline pite zeljanice, te bi sve to ostavila u rernu “ na pedeset”…kao, da se ne hladi !!? Ja, te pite i izvrsne teta-Fadiline bureke jedem i dan-danas kad odem kod njih na kafu i na konak.. I te su mi pite i sad izvrsne, i sad neprevazidjene !!! Ali bile su mi ipak draze i puno sladje, nekad davno. Nekad, oko trice …. na tulumu, kod Djuze!!!!
Sušta suprotnost teta Fadili tada bila je, moram priznat`, moja majka.. Ona naime, nije voljela da brat i ja u našoj porodičnoj kući kontamo s rajom tulume. Samo je naša mati za razliku od teta Fadile, sa mojim ocem strašno puno putovala po Evropi . A buraz moj i ja smo za to vrijeme po kući strasno puno dernechili i tulume kontali !!!
Dok su naši starci uživali šetaljuci po Jelisejskim poljima ili razgledali impozantni moskovski Kremlj, u našoj se kući danima i noćima tulumarilo !!!. K`o u “Ivkovoj slavi” !!! Ali, u našoj kući kao ni u Djuzinoj nikad nije bilo belaja. Pazilo se, pa je poslije tuluma bilo sve kao i prije njega. Dolazila je na naše tulume i s nama se družila gradska raja, slična nama. I znao se red. Slušala se dobra mjuza, kontale se trebe, cugalo se, duvalo se….. ali se nikad nije divljalo i pretjerivalo. Koliko se sjećam, samo smo jednom napravili “packu”. Naime, nestalo nam jednom na tulumu cuge, pa popijemo iz bifea u dnevnoj skoro cijelu flasu neke rakije, te u onaj ostatak pri dnu dospemo do vrha obicnu vodu !!! Ali, nije to bila neka “bilo kakva rakija”, već vrijedna kapljica domaće hercegovačke Loze, što ju je otac jednom za poklon od brata dobio i čuvao samo za posebne prilike.Mi smo nakon par sedmica i zaboravili na to, ali nas je otac onda “podsjetio”. I to žestoko !!!
Došli jedno vece dragi i ugledni gosti. A uz to jos i Hercegovci. Pa otac, da ih prije večere počasti nečim posebnim, izvadi iz bifea onu nesretnu flašu Loze, te uz hvalospjeve naspe svakome po čašicu.Eh, a šta je poslije bilo, ne trebam ni reći. Bilo sutradan malo “ganje oko stola” i po sobama……ali, dobro. Preživjeli smo i to nekako.
A sjećam se dobro, tih godina nam je valjda iz neke predostrožnosti ispričala majka, kako joj se radni kolega i naš komšija žalio na svog sina Satka. Naime, pošto su supruga mu i gosn. Hamdija otputovali nakratko negdje, Satko naravno odmah skonta s rajom u stanu tulum.
I onda su dečki u zabavi valjda malo pretjerali, pa u dnevnoj sobi zapalili store i ispekli kućnog ljubimca, kanarinca !!! Pričao nam je to poslije i sam Satko, koga smo inače poznavali iz grada, kao dobru raju banjalucku.
Ali, puno interesantnija od Satka bila nam je tada svima njegova sestra Dijana. Bila je ljepuskašta i zgodna djevojka, za mene i moju raju nesto posebno. Nešto kao ona Goga iz Radičevićeve.Ali, za nas dečke iz komšiluka, lijepa Dijana je uvijek bila i ostala, nedodirljiva. Shvatio sam tek poslije i zašto. Mi smo bili momci „neke druge fele“…. uvijek u džinsu, bradati i čupavi. A lijepa je Dijana uvijek bila dotjerana, nalickana i mirišljava, kao kakav njegovan cvijet. Bila je kao „Lutkica iz Trsta,opeglana noću, opeglana danju…..“, a lijepo je bilo uvijek, pa makar i samo proći pored nje i uzdisati neke nama tada nepoznate, a tako privlačne mirise. Dijana je ustvari bila naša vršnjakinja, ali je furala i gotivila samo one starije i zrelije tipove. Mi smo za nju tada bili, a valjda i zauvijek ostali samo klinci iz susjedstva. I Dijana, isto kao ni Goga Janjić nije nikad došla na naš tulum. Ni na jedan jedini.
A naši su tulumi zaista bili uvijek cool. Mi nismo nikada na tulumu palili zavjese, ni pekli kućne ljubimce i kanarince. Mi nismo nikada na tulumu slušali Jimmy Handrixa i nikada nismo konzumirali teške droge. Mi se nismo na tulumu nikad potukli i medjusobno pobili. Bili smo cool raja i imali smo zaista cool tulume. One najbolje, one nezaboravne. I one, najljepše na svijetu.Bilo je poslije u mladosti i u mojoj Banjaluci tuluma svakakvih. Priznajem, i malo drugačijih.Ali, ja pamtim samo one najbolje.
Ono što smo nas nekoliko sebi priredjivali jedno vrijeme u podrumu jedne zgrade u Boriku, gdje stanovala je jaranica mi Nataša, bilo je isto nekako “neklasično”. I posebno.To u tom podrumu nisu ustvari bili nikakvi tulumi, niti zurke. Bile su to više kao nekakve spiritualne seanse i mistična “druženja sa duhovima” . Nataša je u podrumu zgrade gdje je stanovala sa starcima, skontala kao neku zgodnu sobicu, za sebe i za raju. Prostrla tu par tepiha, nabacila tople deke, puno jastuka…. Malo svijeće, malo mjuza sa starog kasetaša… I super !!! I tu smo onda po svu noć slušajući obično neki psihodelic, vrtili onu flašu u krug i “prizivali duhove” !!!
Takav, sličan fazon furao sam malo poslije sa nekom rajom u jednom podrumu, ali ovaj put u Zagrebu. Naime, jedno ljeto na Jadranu upoznam jednu ljepšskastu purgericu Sanju, pa me ta ista pozove da dodjem malo u Zagabriju.I nisam se puno dvoumio. Samo nisam ostao malo, već čitavih petnaest dana !!!
I te dvije sedmice boravka tamo, bio sam danonoćno po nekakvim “gajbama” i zagrebačkim tulumima. Sam Zagreb nisam ni vidio, samo malo kolodvor na dolasku i polasku. Noću se po Zagrebu neprestano tulumarilo i ruzzilo, a danju uglavnom spavalo. A najčšsće sam tih dana boravio u podrumu jedne zgrade na Zrinjevcu, gdje je Sanjin dobar “frendić” Srećko u zgradi gdje je živjela njegova gospodja majka, skontao u podrumu nešto slično kao i Nataša u Boriku. I tu, u toj podrumskoj sobici sa minimalnim prilivom svjetla i sunca kroz malo prozorče, furajući Gavrana, Edgar Alan Poa, Sidartu i Hessea sa svakojakom skvadrom zagrebačkom, vrtili smo opet onu flašu…. I družili se s duhovima !!!
Uživali smo u tom nečem nestvarnom i nesvakidašnjem, malo u zbilji, a više u transu…. pa u suštini to stanje duha i sve to što sam doživio na tulumima po Zagrebu se ustvari i ne može opisati. Jednu smo noć proveli na tulumu na Novom Zagrebu kod tipa koga su svi zvali Truli. A taj Truli mi je, sjećam se tada ličio stršsno na Frank Zappu, u najgorem izdanju. Ličio je više na duha ili nekakvoga djavla !!! Ličio je ustvari na sve, samo ne na normalna insana.
Ipak, najžešći tulumi su to ljeto bili priredjivani kod jedne Heinzle na Trešnjevci, gdje sam proveo zadnjih par dana boravka u Zagrebu. Stan kod Heinzle je bio ogroman, pa se skvadra zabavljala po raznim sobama….. i tu se radilo svasta !!! Tu se nije više znalo, po naški rečeno,… ni ko pije, ni ko plaća.
Zagrebački su tulumi bili nešto sasvim drugo od onih naših, banjalučkih. Na zagrebačkim su tulumima bile neke druge, nepoznate mi face. Tamo se furala druga furka, spikala se druga spika. Zagrebački su tulumi bili žestoki, nimalo bezazleni, opasni, bizarni, pa cak i amoralni.
Poslije jedne takve neprospavane noći i žestokog tuluma kod Heinzle, na trešnjevačkoj sam se remizi oprostio sa Sanjom, sjeo na prvi jutarnji tramvaj do kolodvora, pa dalje onim brzim vozom preko Siska i Bosanskog Novog…… do moje drage Banjaluke
Te iste jeseni sam otišao na 15-mjesečno odsluženje vojnog roka u Tuzlu, odakle sam se vratio kao druga i rekao bih vež formirana osoba. Prestao sam biti klinac, postao sam covjek.
Moja ljepuskasta purgerica Sanja mi je u Tuzlu poslala samo jedno pisamce u kojem me kratko obavijestila kako se udala za jednog zagrebačkog dilera Peru. Poslije sam čuo od neke raje da je Pero dobro zaglavio u nekom švapskom zatvoru, a Sanja završila negdje u nekoj hipi-komuni. I nisam je nikad više u životu vidio.
A isto tako, nikad poslije nisam ni na jednom zagrebačkom tulumu bio. Ali zato jesam na mnogim banjalučkim. I to, dobrim !!!
Ali, nisam više po podrumima prizivao duhove, već se na drugi način dobro zabavljao. Tulumi su tad već prerasli u derneke na kojima se nije više trava duvala, već se uvijek uz dobru mezu momački cugalo i dobro zabavljalo !!! I znalo se uvijek….ko pije, a ko plaća.
Drmalo se i dernečilo po našoj Banjaluci tih kasnih osamdesetih, ko nikad !!! Bio je to vrhunac onog “zlatnog doba “. Radilo se i zaradjivalo dobro. Imali smo para koliko smo htjeli i koliko nam je trebalo. Bilo love, bilo svega,….. a ponajviše dobrih derneka.
Jedan takav žestok i nezaboravan doživio sam kod dobre mi jaranice Jasne u Mejdanu.
Mala soba, tri sa tri…skupilo se drustvo odabrano !!! Uglavnom, raja iz Male čarsije. I onda, udri do zore….. Siesta nezapamćena, do Sabaha !!!Na tom se derneku nisu uz laganu mjuzu i pićence vodile šuplje priče i kontale trebe. Na tom se derneku uz neprestano “šamaranje” tri gitare momački cugalo i pjevalo, do zore. Tu se Zvekan zaljevao pivom, a umjesto slanih štapica i kikirikija tu se “rukala” i mezila topla janjetina s raznja i ledena prasetina s mladim lukom !!! A bila su na tom derneku sa nama sjećam se dobro i dva Roma, koje od prije nisam poznavao. Dva virtuoza na gitari, dva izvrsna zabavljača i pjevača koji su me tad oduševili izvodjenjem onih banjalučko-meksikanskih pjesama sto su se po BL-dernecima često pjevale. Dva predivna momka, prava raja banjalučka. Svaka čast, dečki …. hvala za ovo lijepo sjećanje !!!
Raja, hvala za sve.
Eh, kako su godine prolazile u našoj se Banjaluci otvaralo sve više novih kafića, pa su tulumi i derneci po “gajbama” postajali sve rjedji. Feštalo se i dernečilo sve više po kafićima i kafanama, a sve manje po kućama. Tek, tu i tamo poneka proslava dječijeg rodjendana ili neka godišnjica…. i to je sve.
U ljeto 91. bio je vrhunac tog ” zlatnog doba”, a vec u proljeće `92. kraj naših zlatnih godina. I kraj svega. Banjalučki su se tulumi i derneci tad potpuno ugasili.I zauvijek nestali.Danas tih takvih tuluma pogotovo nema više, barem ne u ovom mom životu.
Ponekad „zalomim“ sa banjalučkom rajom po bečkim lokalima i kafanama, ali je to opet nešto sasvim drugo od svega ovog gore opisanog.. Oni tulumi od nekada, bili su neponovljivi i jedinstveni. I nema ih više. Ali, priča o banjalučkim tulumima ustvari nikad ne moze nestati i prestati. Ona je u nama besmrtna i vječna.
Bože, hvala ti ta sve lijepe dane i godine !!!Hvala, za divne uspomene.
S vremena na vrijeme…. ponekad noću, za onih ledenih i bistrih zimskih večeri, kad mi u posjetu vikendom dodje jaran Djula iz Tirola, javi se opet i probudi u meni onaj dječak sa banjalučkih tuluma. I sjetim se onda opet svega.
Vani zima sve zakovala, studen tudjinom ovladala,…. a unutra ugodno i toplo.
Prigušeno svijetlo, prava atmosfera…u sobi sami nas dva. I gitara. Na stolu pred nama dvije svijeće, dvije caše…. i meza.I onda, kad mi moj Djula na Fenderu i uz pjesmu “prošara” sav onaj repertoar sa banjalučkih tuluma nekad, ja vratim opet sav film unazad i sjetim se opet svega.Sa suprotnog zida u odsjaju svijeća promiču mi sjenke dragih i poznatih mi lica, a na mom se pojavi tad i zatitra opet onaj sretni dječački osmijeh, kao nekada.
I tad, kad me preplavi ona neka bujica čudnih osjećanja, tad osjetim opet onaj tako poznat mi i drag okus i miris tuluma. Okus banjalučkog tuluma …..onog, najboljeg na svijetu !!!
Završiti neku lijepu i osobnu životnu priču, uvijek je najteže. Ja ovu svoju, kad bih samo mogao ne bih završio nikada.Mislim se, šta da na kraju kažem. Mislim se, dugo….. a ne znam.Ne kontam.
Kad, zaboraviš juli,
I kad sve se desi i prodje,
Tada bih,
Da te sretnem,
I nećeš sretna bit,
Slutim.
Jer su i andjeli i djavli, i narcis i grijeh,
Potrebni za smijeh.
I kad sve se desi i prodje,
Tada bih,
Da te sretnem,
I nećeš sretna bit,
Slutim.
Jer su i andjeli i djavli, i narcis i grijeh,
Potrebni za smijeh.
