Svi mi u nasim glavama, imamo valjda na stotine nekakvih prica neispricanih, i zivotnih. I svi ih pretumbavamo i vrtimo u mislima, cesto. Pa pozelimo ponekad da ih nekome i ispricamo, da ih s nekim podijelimo. Ja se cesto sa nostalgijom prisjetim zemlje koja je u ratnim uzasima nestala prije skoro dvadest godina. A isto tako i dragih mi ljudi, koji nisu vise tamo.
Moja je prica lagana…. sasvim lagana, i tiho se, uz jutarnju kafu ispija.. Nekome je ona mozda naizgled nevazna. Dosadna i nepoznata. A nekoma opet, kao i meni samome, ona je lijepa, jako mi poznata. I vjecna.Zato je i pisem.
Jutro sa Alijom
U Bosni kad sam, uvijek se budim rano, vec u prvo svitanje. Ne budi me tamo ni onaj uzasni i mrski sat budilnik, ni telefonsko budjenje kao ovdje u Austriji, vec se budim uvijek sam. I uvijek tamo, kad se probudim i kad “otkrijem” gdje sam, iskacem uvijek sretan i radostan iz kreveta. Bez obzira da li sam umoran i kakvu sam noc prije jutra proveo. Budim se i ustajem uvijek sretan, u svako bosansko jutro. Jer, bosanska su jutra bila uvijek lijepa. Meni, najljepsa.
Moj punac Alija sad zivi jako daleko. U Sjevernoj Americi, u dalekome gradu Milwoki. A prije sedamdeset i pet godina, Alija je rodjen i haman citav svoj vijek prozivio u maloj i nekad neobicno lijepoj carsiji, u Bosanskom Novom. Danas to vise nije ni lijepa carsija, a niti lijep grad. Bosanski Novi je danas, slobodno bih rekao jedna neugledna i oronula varos, koju ljudi sto zive tamo, nazivaju Novi grad. Poslije ovog zadnjeg rata Bosanski Novi je naime totalno promijenio svoj dotadasnji izgled, kao uostalom i skoro cjelokupnu strukturu stanovnistva. Uz rat se otamo iselio jedan narod, a dosao neki drugi. Pa je svima nama koji smo tamo nekad odlazili, a pogotovo onima sto su tamo nekad zivjeli, taj grad koji se vise i ne zove kako se zvao, postao jednostavno stran. Ali, to vise i nije nesto nepoznato, ni neobicno,. To se desilo sa puno drugih dragih nam gradova i carsija u Bosni i Hercegovini, pa i sa mojom rodnom Banjalukom. Te je to momenat sa kojim smo se vec odavno pomirili i nazalost, svi sazivjeli.
Ali, postoji u tom Bosanskom Novom i jedan momenat i razlog koji taj grad cini, odnosno zauvijek odrzava lijepim. Ostalo je ipak tamo nesto od te prijasnje poezije i ljepote, a zahvaljujuci cinjenici da grad lezi na dvije prelijepe bosanske rijeke, odnosno na samom uscu rijeke Sane u Unu. I to je ono sto ga cini uvijek…. i valjda, zauvijek lijepim.
Ustadoh neko jutro kad sam boravio dolje, opet u ranu zoru. Obukoh se i izadjoh odmah na kej, odnosno idealnu stazu uz Unu, gdje uvijek ujutro i uvece kad sam tamo, setam ili trckaram gore-dolje. Bosanske su noci u ovo doba godine jos uvijek prilicno hladne, ali se vec izlaskom sunca i radjanjem jutra, sve mijenja. I sve postaje nekako toplije i ljepse. Dok setam u tisini jutra, kraj mene tiho tece smaragdno zelena i meni definitivno najljepsa bosanska rijeka Una, a okolo nje gledam pitoma brda sto se zelene u desetine razlicitih nijansi. Neko je drvece i bilje po njima vec olistalo, a neko tek cvjeta i behara, pa su brda sva prosarana i nekako neobicna. I sve to sto se oko mene desava i vidi, stvara jedan fascinantan prizor, poseban i neopisiv ugodjaj. I neobicnu ljepotu, bosanskoga proljetnog jutra.
Kad se vratih u kucu, Alija vec ustao. U staru furunu vec nalozio vatru i skuhao kafu.Naravno onu nasu, bosansku. Pijemo je natenane i pricamo o necemu. Ne zurimo nikuda, imamo vremena, pa je samim tim to jutro jos ljepse. U Bosni se sporije zivi nego na Zapadu, kafa se ne pije “u letu” i u nekakvoj zurbi. Jutra su u Bosni cool, jutra u Bosni su najljepsa.
A odlucili smo nas dva jos prijee, da se tog jutra povezemo malo Unskom magistralom, prema Bihacu. Da odemo malo, jednostavno samo`nako,…. bez nekog posebnog razloga i cilja. Ili kako mi Alija dan prije, primjetno radostan i onako veselo rece: “Hajmo bolan malo u Federaciju ! Eto, samo da vidimo,…. sta ima tamo !!!!”
Alija je poslije smrti svoje supruge, a moje punice Sadije , ostao neko vrijeme u Bosanskom Novom, sam. A onda odlucio da ostavi i kucu i avliju; i Bosnu i sve u njoj…..i da podje sinu, u Ameriku.Govorio mi je tada da ne moze vise i da ce svisnuti tamo, sam u praznoj kuci i u toj prokleto pustoj avliji. Ubila ga, kako rece samoca. Sjecam se dobro, govorio mi je tada: “ Sta cu bolan, ovdje u avliji sjedit` sam….. i citav dan cekat`, hoce li neko proc` i reci mi makar, Merhaba…..ili barem, dobar dan !!!?”
I kako mi prica, dobro mu je tamo u Milwoki, kod sina mu Smaje. Hvali se i kaze da snaha ga i sin dobro paze, a dobro se slaze i sa unucima Harisom i Edom. Zanima se preko dana po njihovoj basci, sredjuje, uredjuje, reze vocke, kosi travu……a sin mu ima salon automobila, pa i tamo ode, gleda auta i zanima se necim. Odusevljen je Alija tamo u Americi, mnogocime, a posebno hranom. Kaze da ga cesto vode i u neke restorane “brze hrane”, gdje se za male pare dobiju porcije koje “ne mos` pojest`”!!! A posebno mu se svidja pomfrit u McDonalds-u, koga usput receno u Bosni nikad nije ni probao. A sad, kako kaze, tamo pojede rado…. uvijek duplu porciju !!!
Vozimo se Alija i ja dobrom i ravnom magistralnom cestom uz Unu, pa mi vec poslije desetak minuta na nekom mjestu punac primjetno veselo govori da ulazimo u Federaciju !? Nema znaka, nema nista, kao da nismo nidje ni usli, a niti odnekud izasli. Ali Alija,osjetim vec je nekako bolje raspolozen, prica mi o svemu i svacemu, ne zna ni sam o cemu bi prije.
Poslije ni pet minuta “ voznje kroz federaciju”stajemo na jednom, vec otprije obojici poznatom parkingu uz Unu, izlazimo iz auta, a pred nama prizor predivan, nevjerovatno lijep. Mjesto je neposredno prije ulaska u Bosansku Otoku, gdje Una probijajuci se izmedju jednog ostrva , odnosno ade i obale pravi predivne kaskade i bukove. I stvara prizor, naprosto neopisiv !!!
Pokraj slapova je stara vodenica, preuredjena u restoran, sa neobicnom terasom u rustikalnom stilu. Tu sjedis kao “nasred vode” !!! U dubpkoj hladovini mezis svjezu, iz Une maloprije ulovljenu pastrmku, a oko tebe “teche fantazija “!!!
A adu, odnosno cijelo ostrvo preko, je zakupio jedan mjestanin “povratnik”, pa je tu stvorio rekao bih slobodno, jedan pravi “mali raj, za svakog Bosanca”. Na pocetku ostrva, naravno najprije kafana, tj. restoran i zgodna terasa ispred njega, sa koje se vidi sve. I na kojoj mozes satima sjedit, a da ti nikad na pamet ne padne da podjes nekamo. Vec te nesto goni, da ostanes sto duze tamo. Jer, tamo vrijeme kao da je stalo. A to nema nidje, vec samo tamo. Samo u mojoj Bosni !!!
Blizu restorana je predivna i uredjena sljunkovita plaza na Uni, okolo zelenilo, mjesta za rostiljanje puna raje, pa prostrana livada, `dje uvijek neko pinpla loptu ili se u neko doba, kad te peta piva opali, razbaci “na male”,…. dalje,na donjoj strani ostrva je teren za odbojku na pijesku, kosarkasko igraliste, za omladinu….a skroz u dnu ade su zgodna mjesta za pecanje. I onaj, samo pravim ribarima dobro poznat, ceif u tisini.
Sve se naravno placa, pa i mala skela koja te za konvertibilnu marku, tamo “u mali raj” odveze i na aksamu otamo vrati. Ali, sve je to tamo predivno. I sve je to i puno vecih para vrijedno. Slozili smo se Alija i ja da je tu, uz rostilj i teferic provesti citav dan sa dobrom rajom, vrhunac zadovoljstva i uzitka u nasoj Bosni . A rekoh Aliji da sam tu, jedno popodne sa sinom i par jarana prosle godine vec bio, a da cu akobogda na ljeto opet,…. ali citav dan !!! . Aljo me samo pogleda i ne rece nista. Samo zmirka ocima i gleda me, cudno nekako. Konta. A skonto sam i ja, zasto. Znao je Alija vec tad, kao i ja sto sam znao, da ovo ljeto….ili Boga pitaj da li ijedno drugo, on nece biti tu, sa nama.
Moj punac Alija je uvijek bio covjek od rijeci. I uvijek je uradio, ono sto je rekao. Zbog toga se, kako ja znam par puta u zivotu i „opekao“ ili bolje receno zajeb`o. Kao i zadnji put sto je, kad je prije desetak godina odredio da napusti Svabiju, gdje je mogao na osnovu tesko bolesne supruge ostati i dan-danas….ali je moj punac Alija Alihodzic te godine povjerovao rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegovicu i onoj gospodji Del Ponte, koji su usput receno tada zajebali oko tristo hiljada Bosanaca-izbjeglica u Njemackoj. Tada je Alija naivno povjerovao i skonto da je u Bosni opet sve u redu, te da su obezbjedjeni uslovi za normalan zivot i povratak kuci. Pa se umjesto da ide sa sinom Smajom u Ameriku, vratio u Bosnu. Prvo u Sanski Most zajedno sa devedeset hiljada bosanskih izbjeglica, koliko ih je tada doslo u taj neveliki bosanski gradic….gdje je onda u jadu i cemeru proveo dvije godine, ziveci zajedno sa jos dvije familije u nekakvoj kuci, kao u privremenom smjestaju. A onda se vratio u devastiranu kucu u Bosanski Novi i u Republiku Srpsku, medju one iste „vukove“ sto su ga devedeset druge u logor na Gradskom stadionu smjestili, pa ubrzo zatim iz Bosne otjerali.
Eh, kako je zivio tamo u „Novom Gradu“ i kako mu je tamo bilo….. duga je prica, preduga. On je zna, najbolje.
A sad je Alija malo mudriji i sad ne vjeruje vise nikome. Sad je u Americi i ne vraca se vise, nigdje.
Alija je vec davno odlucio i kaze da zna, da tamo u Milwoki kod sina Smaje je sretan. I tamo zivi zivot. A ovdje u Bosni, za njega vise nema zivota. Ovdje kako kaze, moze jos samo umrijeti i ukopan biti, al` naravno kad za to dodje vakat. A Bogu hvala, dosao jos nije.
Dosao je Aljo sad u Bosnu, da sredi jos neke papire. Kucu je predao na cuvanje i u amanet svojoj jedinici cerki, odnosno mojoj supruzi…. I nema vise namjeru, a ni snage, zelje i volje kako rece, da vise dolazi ovamo. Nesto slicno, kao i moja supruga sto mi govori skoro dvije decenije, a pogotovo poslije smrti svoje majke i odlaska oca joj Alije, u Ameriku. Kaze da nema vise rasta u Bosnu odlaziti. A ja je samo slusam i sutim. Ne odobravam joj, ali joj to ne kazem. Ne osporavam joj, al`ni to joj ne kazem. Vec samo sutim i mislim…. `nako, za samoga sebe.
A ta Alijina kuca je na lijepom mjestu, odmah blizu Une. Ali kontam, kakva korist od kuce, ako u njenoj avliji nemas s kime kafu da popijes !?? A ni kime lijepu rijec da progovoris. Pa vise ni ja sam nisam nacisto, da li cu ikad vise tamo dozivjeti opet neko lijepo bosansko jutro ?!! I da li cu ikad vise tamo u tom „Novom Gradu“, u avliji pred tom kucom s nekim kafu popit !?? Jako je neizvjesno. Ili je nazalost….. i jebiga, vec izvjesno.
Vozimo se nas dva dalje i nedugo poslije ulazimo u Otoku Bosansku. Predjes most, sa kojeg ti vec „oci bode“ lijepa i pomalo neobicna dzamija, koja sa mosta djeluje, bas kao da je na samoj vodi, odnosno na Uni. Kad predjes most, eto te vec u centru nevelike, ali lijepe carsije. Naravno, tamo ti u Otoci ne treba onaj navigacioni uredjaj, ako sta tamo trazis. Jer, jednostavno, cijela je carsija uz tu Unsku magistralu koja je glavna, a ujedno i jedina prava dzada u mjestu. A sve lijevo ili desno od nje su samo kratki sokaci i kao neke mahale, ni stotinjak metara dugacke. Bosanska Otoka je jedno simpaticno slikovito mjestasce, nekad nastalo na rijeci Uni. I njenog od samog postanka, pa do danas Otoka je usko vezana sa tom rijekom. U sustini, da nije Une toga mjesta tu nikad ne bi ni bilo. Isto, kao ni mene samoga, tamo.
A u Otoci Bosanskoj je taj dan bio pazarni ili pijacni dan, pa je carsija tad bila puna i prepuna. Na nekoliko stotina metara uz magistalu uz koju je i sama pijaca, puno naroda, ne moze se proci. Policija na pocetku pijace i na kraju, regulise saobracaj, protok ljudi, kao i sav zivot tog dana tamo. I upravo kad smo se probijali kroz tu gungulu, izlazi neko auto ispred parkinga nadaleko cuvene mesnice kod brace Saric, a murija nam pokazuje i upucuje nas doduse kulturno, ali i energicno i odlucno, da se tu parkiramo !? Mislili su valjda da i mi trazimo parking, iako ja u Otoci nisam ni mislio svratit !!! Ali, kad je vec ispalo tako,….. kontam, pa zasto da ne !!?
Izlazimo Alija i ja iz auta i doceka nas vec na trotoaru jedan od one brace mesara. Pozna Aliju dobro, posto ovaj kod njih redovno kupuje svjeze meso, ali i sudjuk i suhovinu, pa se njih dvojica raspricase o svemu, te uz pricu udjemo i u mesnicu. I naravno, pazarimo tu nekog mesa, janjeceg i teleceg, kupismo nafake za rostilja danas na aksamu, u avliji kod Alije. Prosetasmo onda malo pijacom, a Alija sav sretan, bas k`o neki drugi covjek od onog sto je sa mnom u zoru, u Novom kafu pio. Pozdravlja ljude okolo, glasno i razdragano sa merhaba ili alejkjum selam….. pita svakog za zdravlja junacko, pita i kog pozna i kog ne zna. Ja samo klimam glavom, smijuljim se, uzivam u cijeloj toj sceni…. usput gledam zuto-plave dresove Bosne i Hercegovine, te mjerkam Adidaske na kojim velikim stampanim slovima pise “Bosnia” (naravno “bosanski original”, proizvodnja za dijasporu sa njemackog govornog podrucja….), a koje kostaju deset konvertibilnih maraka !? Ma, kontam, vrijedilo bi ih kupiti, pa makar samo za regala i ukrasa u mojoj radnoj ili Dariovoj djecijoj sobi.
Kasnije, dok smo se vozili dalje uz Unu prema Bosanskoj Krupi, Alija mi govori kako se u Federaciji osjeca potpuno drugacije. Ono gore, u Republici Srpskoj i u Bosanskom Novom ga sve nesto gusi, ne da mu da prodise k`o covjek. A ovdje, kao da je neka druga hava, ovdje dise punim plucima. I osjeca se, nekako sretnim.
Slusam ga samo i kontam potpuno, ali ne kazem nista. Nisam htio jednostavno nikakvim komentarom da kvarim tu idilu i svu ljepotu tog prelijepog jutra.
A tamo, u Bosanskom Novom su jutra zaista drugacija. I nisu lijepa. Alija tamo i ne ide vise u grad, samo ako mora. Svako jutro ode do pekare kod komsije Rame i kod Lejle u obliznju malu trgovinu. I to je sve. Uglavnom je po citav dan u avliji ili u kuci.
I razumijem ga potpuno. Tamo u gradu nema vise nikakve ljepote. Na ulici, sve strani mu ljudi ili samo poneki poznati mu, koje ne zeli ni da vidi, ni da sretne. I citav je grad nekako ruzan, sav oronuo. Sve kuce u centru su sive i jadne, nekad prelijepi hotel kraj Une devastiran i jos od rata kao neko ruglo zjapi prazan i unisten, na centralnome trgu, nekad jedina robna kuca u gradu vec skoro dvadeset godina je zatvorena, a najljepsa i najvrijednija gradjevina u gradu, stari Muzej se urusava i u korov zarasta. Nista se tamo, jos od rata nije popravilo niti napravilo, nista pomaklo ni za pedalj. Nijedna firma nije proradila, vecina ljudi ne radi nigdje, pa u dokolici i bijedi sjedi po terasama nekoliko kafana u centru, iz kojih se cuje Aliji, a i meni samome neka strana i nerazumljiva muzika. Danasnji Bosanski Novi je ona Bosna koju vjerujem ne moze da voli niko. Ne volim je naravno ni ja sam, a ni Alija. I u taj cosak nase Bosne da ne moramo, ne bi obojica vjerovatno nikad vise zavirili. Ni Alija, a ni ja..
Ali, eto…. moramo.
Kroz Bosansku Krupu, vjerujem da nijedan rodjeni Banjalucanin ne moze proci, a da ne svrati na cevape „Kod Emke“ !!! A ja tamo nisam samo svracao, vec kad sam u Bosanskom Novom nekad prije duze boravio, maksuz sam u Krupu odlazio, pa nosio kuci po pet-sest porcija cevapa i siseva s kajmakom. Emko je nas Banjalucanin, imao je prije rata cevapcinicu u Mejdanu, pa se prije vise od deset godina skrasio u Bosanskoj Krupi. Ponio je naravno Emko tad sa sobom lijepe uspomene iz Banjaluke i jos ponesto. Ali naravno i recept pravih i orginalnih banjaluckih cevapa, u isto tako orginalnoj lepinji kakva je vazda u Banjaluci bila, te je u Krupoj s tim, “napravio pravi posao”. Cevabdzinica uvijek puna, otvorili su preko puta i mesnicu, a kako cujem uskoro otvaraju i restoran. A pricao mi je Emkin sin s kojim se dobro poznam, da su neki tamo pokusali kopirati isto, te prodavali “muda za bubrege“, ali je sve to bilo kratka daha, losa kopija banjaluckih cevapa i nije se dugo odrzalo. Cevapcinica “Kod Emke” vec deceniju i vise, pece i nudi najbolje cevape u zapadnoj Bosni !!! Garantujem ja, rodjeni Banjalucanin,….. a potvrdio vise puta, pa i tog jutra sladeci se kombinacijom u kajmaku, moj punac Alija.
Dok smo doruckovali, odnosno uzivali u izvrsnim cevapima “Kod Emke”, nazovem kratko gospodina Sivrica iz Turisticke zajednice Bos.Krupe, koga poznajem vec od ranije i s kojim sam se jos prije dogovorio da nas oko deset sati, dolje na uscu Krusnice cekaju ladja i ladjar.
Krusnica je jedna jako kratka bosanska rijeka, koja se u Bos. Krupi ulijeva u Unu i za koju mnogi koji ovo citaju vjerovatno nikad nisu ni culi. Ali, Krusnica nije samo jedna mala i kratka rijeka, Krusnica je fenomen !!! I cudo prirode.
Rijeka je od vrela, pa do usca dugacka samo nekih 5-6 kilometara. Krusnica je jako kratka rijeka , ali i te kako vrijedna pomena. Pri samome uscu u Unu ona je siroka, posto se tu razlijeva dolina u kojoj lezi Bosanska Krupa. Ali, dalje uzvodno je “sasvim druga prica”.
Pozdravismo se Alija i ja sa ladjarom i sjedosmo u cudnu ladju, neobicne gradje i oblika, koju “goni” motor nepoznate mi marke od nekih desetak konjskih snaga. I onda krenusmo uz Unu, u neobicnu avanturu.
Krajolik i svu tu ljepotu kroz koju u pocetku prolazimo, odnosno plovimo, jako je tesko opisati i rijecima prikazati. Rijeka tu ima neobicno cudnu fascinantnu zelenu boju, zbog pjeskovitog dna, obraslog travom. Posvuda okolo, uz samu rijeku su neobradjene livade, a dalje se nastavljaju sumom obrasla brda i obronci Grmec-planine. Nigdje usput nema naselja, niti sela, samo vidimo par vikendica, vjerovatno vlasnistvo nekih lokalnih politicara i zasluznih boraca u ovom posljednjem ratu. Podrucje je inace zakonom zasticeno, cuvano, te je poslije rata dobilo znacenje i obiljezje kao nekog rezervata, odnosno Parka prirode. U tom je dijelu, kako ladjar rece Krusnica bogata svakojakom ribom, ali je dozvolu za pecanje jako tesko dobiti.
Vec nakon kilometar-dva voznje uzvodno, rijeka se naglo suzava i ulazi u uski kanjon izmedju brda. Borba motora ladje sa jakom maticom i brzacima Krusnice, tu je poseban dozivljaj. Ali, ne traje dugo. Ubrzo, nakon kratke, ali prave avanture ukazuje se pred nama slap, prije kojeg smo pristali na jedno neobicno i cudnovato mjesto, uz obalu. Tu je na maloj cistini okruzenoj gustom sumom mala brvnara, koja kako nam ladjar rece ljeti sluzi kao spremiste i kuhinja. Pokraj nje, par drvenih klupa i stolova, te starom ciglom zidano ognjiste gdje se ljeti vrti janje ili rostilja, a na sredini ispred brvnare ukrug poredano sedam-osam poovecih panjeva oko ognjista, gdje se lozi logorska vatra.. Nije tad tamo bilo nikoga, a samo mjesto djeluje pomalo nestvarno… ali je stvarno. I predivno. I Alija ga, gledajuci `nako sav u cudu, odmah nazva “Djenetom” !!!
Tamo se ljeti okuplja stalno nekakva raja, dolaze izletnici, turisti i zaljubljenici nase Bosne, kao i nas dva sto smo. A neke godine je tu osnovana i oformljena nekakva likovna kolonija, pa se tamo vazda nesto kulturno desava. Okrecu se janjci, rostilja se, cuga i teferichi……a u pauzama, vjerujem pomalo i slika !!?
Penjemo se uskom “kozjom stazom” uz sami slap i ubrzo dolazimo do vrela. A tamo prizor koji doslovce zaustavlja dah !!! Ispod pedesetak metara visoke litice, odjednom izvire ogromna i tako mocna kolicina vode, sto nakon desetak metara nizvodno pravi fantasticne slapove, a vec nakon par kilometara stvara pravu pravcatu rijeku. Prizor je tamo na tom vrelu toliko neocekivan i fascinirajuci da Alija i ja sjedeci uz njega, ne progovaramo dugo ni jedne jedine rijeci. Tek poslije, dok smo se vracali niz Krusnicu, rece mi Aljo da je eto tu, kraj te ljepote rodjen i haman citav svoj zivot prozivio, a da nikad dosada nije tu bio. A da li ce ikad opet tu doci, pitanje je veliko.
Slozio se Alija sa mnom poslije, kad mu rekoh da ustvari velika vecina ljudi rodjenih u Bosni i Hercegovini, uopste i ne poznaje svoju domovinu. I da ne pojmi, koliko je ona lijepa. Vjerovatno su mnogi od njih odlazeci svakoga ljeta na Jadransko more, jednom ili dvaput svratili na vrelo Bune, ali ne znaju ni dan-danas da takvih slicnih i prelijepih vrela, kod nas ima jako puno. I jako puno neke druge, jos nedozivljene i nestvarne ljepote, koju nismo imali priliku vidjeti…….ili je nekad prije, nismo zeljeli vidjeti. A valjda, zato sto nam je uvijek bio imperativ da idemo na Jadransko more. Bosna je bila samo mjesto i zemlja, gdje smo svakodnevni zivot zivjeli i radili. Pokadkad bi otisli u posjetu nekom rodu sto zivi u Sarajevu, Bihacu, Tuzli ili nekom drugom bosanskome gradu, a za uzivanje, te razgledanje nekakvih ljepota i godisnji odmor bile su uvijek predodredjene Hrvatska ili neke druge zemlje i destinacije. Za nas je tada tamo, bilo sve ljepse nego u nasoj Bosni. Pa je zato nismo nikad posteno ni upoznali.
Odlucili smo Alija i ja onda, da se na kraju naseg izleta provozamo, jos onom krivudavom cestom sto vodi kroz kanjon Une, od Bosanske Krupe do hotela „Sedra“, pred Bihacem. Inace, na toj cesti od Bosanskog Novog do Bihaca ima bezbroj kafana, restorana i svakojakih ugostiteljskih objekata, ali je hotel „Sedra“ nesto posebno. I daleko najbolje i najljepse mjesto, na cijelom tom putu..
Prvi put sam u tom hotelu boravio jos prije dvadesetak godina, kad sam kao Predsjednik omladine OOUR- “Sipad-Vrbas” vodio tamo vecu grupu omladinaca na dvodnevni izlet. Tad je „Sedra“ bio onaj tipicni hotel iz „onoga vremena“, a dvorac Ostrozac na brdu iznad njega, bio tada sav u korov zarastao. Danas su i hotel i dvorac renovirani i pruzaju svakome ko dodje tamo, jako puno. Od odlicnog smjestaja u moderno opremljenim hotelskim sobama, sportskih aktivnosti, kulturnih sadrzaja i ljetnih koncerata u velikom dvoristu dvorca, pa do uzivanja u predivnoj prirodi i prelijepom ambijentu. Hotel “Sedra se nalazi u fantasticnom okruzenju, tipicnom za nasu Bosnu, na najljepsem dijelu toka, za mene najljepse bosanske rijeke Une. Hotel je renoviran, savremen, ali nije nikako narusio svu tu prirodu i ljepotu okolo. Moj poznanik, direktor hotela mi je pricao prosle godine o tome,da je bilo u planu svasta-nesto, ali se Bogu hvala odustalo. Te je sve podredjeno tome da se odrzi ona iskonska ljepota toga mjesta, ali i pruzi kvalitetna usluga, svakom gostu. Ispred hotela je nova i velika terasa uz Unu, na kojoj je ispred uredjena sljunkovita plaza. A pored hotela je velika travnata livada na kojoj je napravljeno nekoliko sadrvana sa secijama, gdje se uziva u tisini i meraku. Pokraj plaze su i uredjena dva-tri ognjista, gdje se moze po vazdan rostiljati ili janje u sopstvenom aranzmanu okretati. To samo mjesto tamo, ima dusu. I ima sve sto jedna iskrena bosanska dusa trazi i treba. To je, slobodno bih rekao jednostavno mjesto gdje petnaestogodisnji snovi svakog bosanskog izbjeglice, konacno postaju java. I ne izdrzah tada, a da Aliji ne kazem: “ E, stari moj…..ovo je Djenet !!!”
Poslije sat vremena, sjedimo Alija i ja, naravno opet kraj Une. Sami nas dva, na predivnoj terasi restorana “Alga” kod Bosanske Krupe. Na stolu pred nama kila vruce janjetine sa plecke, mladi luk, bijela pogaca… a ispred nas, tiho tece i zubori nam predivna Una. Za mene licno, vrhunac uzitka i plafon….. i nema dalje.
Rucamo polako, onako sa merakom. Izmedju zalogaja, sutimo i posmatramo sve oko sebe.
“ Jel`dobra Alija !!!?”, upitah ga onda, remeteci tisinu i smjeskajuci se. A moj Aljo, onako jeduci “slatko” rukama, klima glavom lijevo-desno, samo guta… i ocima koluta !!! Pa dodajem veselo, smijuci se, vec naglas: “ A dje je sad onaj americki Pomes iz Mekija….aaaaaa !!!??? Smije se i Alija, zajedno sa mnom. Smijemo se obojica, od dragosti neke, valjda……ili, od tuge. Ne znam vise ni sam, jebiga. Al`, smijemo se. I kontamo se nas dva, odavno vec. Pa mozemo jedan drugom svasta reci i nasaliti se, bez da se ljutimo i vrijedjamo. Dobar je moj Aljo.
I rece mi poslije objeda da odavno nije bolje meso pojeo, a ni bolju kafu popio. Potvrdih mu i sam, da je nase zajednicko jutro bilo izuzezno lijepo. A tad sam, sjedeci tamo i razmisljajuci o svemu, shvatio nesto. Shvatio sam da su odlaskom Alije iz Bosanskog Novog, nestala ona lijepa jutra kraj Une. Nakon sto je Alija otisao za Ameriku, ja sam nekolko puta u B.Novom bio. Ali sam tamo samo prenocio, te sutradan isao dalje. Putovao nekud drugo, gdje sam sa bliskim mi i dragim ljudima u Bosni, dozivljavao lijepa jutra. A u Bosanskom Novom mi nijedno jutro, tada nije bilo lijepo. I shvatio sam tada, da i pored predivnog suncanoga jutra u Bosni; i pored sve ljepote prekrasne Une; i pored sve te predivne prirode u mojoj Bosni, u proljece…da i pored svega toga, nema nigdje lijepoga i potpunog jutra, ako nemas kraj sebe nekog covjeka, s kojim ces sve to podijeliti. Odnosno, ako nemas “nekog Aliju”, uza se.
Momenat je bio nezaboravan, ostaje vjecno. Na terasi restorana sami, Alija i ja. Nije vise bilo jutro, vec ono „mrtvo popodne“ u Bosni, kad se tamo ne desava ama-bas nista !!! A nama sve svejedno, dal`podne, dal`jutro…..nama sve isto, ne zurimo nikuda. Kraj nas polako tece fascinantna Una, okolo po brdima sve zeleni i behara, na livadi preko Une, desetak ovaca pase prvu ovogodisnju ispasu……. Proljece u Bosni.
Pricamo polako i skrto, pa u pauzama dugo sutimo i slusamo tisinu. Nista se ne cuje, samo ugodna bosanska tisina. Kao da je vrijeme stalo……
A sjedili smo Alija i ja i prije rata tako, pa cak i na toj istoj terasi, uz Unu. Sjedili nekad davno, kad su bila 
neka druga vremena. Nekad davno, kad nam lijepa bosanska jutra i popodneva nisu bila rijetka, vec dio svakodnevnog zivota. Nekad, kad nismo mogli ni naslutiti koliko ce nam ta jutra, nekad vrijedna biti. I onda, kad ustvari nismo ni svjesni bili, koliko samo lijepo moze biti,…. to jedno obicno bosansko jutro.
Narednog se jutra odlazeci za Austriju oprostih sa Alijom, uz neko tiho i nezeljenom slutnjom prekriveno: „ Eh, vidimo se, Alija….akobogda..!?“
Isprativsi me sutnjom i samo pogledom, ostade Alija u avliji, opet sam. Ostade u pustoj avliji, zeljno cekajuci da opet poleti za Ameriku i kako mi rece, u taj “lijepi grad Milwoki” !!!
A ja, odlazeci otamo i po ko zna koji put zalazeci za cosak dobro poznate mi ulice Gavrila Principa, mislim se koliko li je samo “nesretnih Alija” na ovome svijetu !!? Mislim se i kontam, koliko je tih „nesretnih Alija„ u mojoj Bosni !!!? I koliko ih je u nekom „sretnome gradu Milwokiju“ , gdje se jede „brza hrana“ i onaj najbolji Pomes iz Mekija…. ili koliko ih je, recimo u onom nekom, dalekom, idilicnom … nekakvome „svedskom Sjebergu“, na kraju svijeta !!!? Kontam i mislim se, koliko li je nesretnih Alija sto u nekoj prokleto pustoj i praznoj avliji po vazdan sjede, uzalud cekajuci da kogod tuda prodje i kaze im, makar Merhaba..
Ili barem ono, tako obicno…a tako lijepo i toplo……”Dobro jutro, Alija”.
