Jutro u Mostaru

Postojala su u našim životima, pa tako postoje i danas u našim sjećanjima mnoga mjesta gdje smo nekad bili, gdje smo jednom putovali, rado tamo odlazili… a gdje odlazimo možda i dan-danas. Mnogi prelijepi gradovi i metropole u predivnim zemljama širom Evrope i Svijeta, mnoga mora, rijeke i planine, te čudesne ljepote prirodne, kao i svjetska čuda svakojaka koja smo obilazeći ih, ushićeno gledali i neizmjerno im se divili. I nosimo danas sva ta predivna mjesta u nasim lijepim sjećanima, kao nešto posebno i pamćenja vrijedno.

A postoje opet i neka druga, draga nam mjesta i gradovi, gdje smo nekad bili ili dolazili, mjesta gdje danas odlazimo najčešće još samo u mislima. A ako ipak možemo i u stvarnosti, odlazimo danas tamo, ali iz nekih sasvim drugih razloga i pobuda. Ta, „neka druga“ mjesta i gradovi su nam nekad bila sasvim uobičajena, svakidašnja i nekako prosta. Nisu nam tada predstavljala nešto tako značajno, grandiozno i veliko kao što bile su nam recimo Istambulska Aja-Sofija, Milanska Scala ili Pariski Ajfelov toranj. Bila su nam to tada sasvim obična mjesta i gradovi, iz našeg svakidasnjeg života.

A danas, u ovom nekom mom drugome životu, poslije života….. i u mojoj psihi, ta su nekad „obična“ mjesta i gradovi postali najveći, najznačajniji, „najgrandiozniji“, najdraži mi i najljepši, na cijelome svijetu !!! Jer, sva ona imaju onu neku dušu, koju ja prepoznajem. A nad njima lebdi, valjda zauvijek….. i sama duša moja.

Pošao sam prilično rano, u sunčano proljetno mostarsko jutro, s namjerom da samo malo prošetam i kupim lepinje za popodnevni roštilj, u Počitelju. Majka je još spavala, pa rekoh taman toliko vremena imam. Bila je nedjelja, a baš taj dan je bio i Uskrs, pa iako mi to nije bilo toliko bitno, ipak je jutro s tim bilo nekako još ljepše i nekako svečanije. Spuštam se ubrzanim korakom niz Franjevačku ulicu prema Starom mostu i Kujundžiluku, a prate me sva crkvena zvona Mostara što prizivala su vjernike na prvu jutarnju misu i molitvu. Prolazim pored crkve na dnu Franjevačke i gledajući onaj visoki nadogradjeni crkveni toranj, ne mogu, a da se opet ne zamislim nad ljudskom glupošću i kontraverznim ponašanjem tobožnjih vjernika, koji s jedne strane ruše mostove, te nerazumno pokušavaju da dijele vjekovne države i gradove…. a s druge strane sagrade potpuno nesrazmjerno sa jednom običnom i omanjom crkvom, kako „oni, s druge strane Neretve“ podrugljivo kažu …. „najveći i najvišlji toranj na svijetu“ !!! Ali, to me razmišljanje nije omelo u predivnom raspoloženju savršeno lijepog proljetnoga jutra. Čak, kao ponesen nekim novim elanom i poletom koračam dalje nizbrdo, prema Starom mostu i čarsiji.

Svaki put kad dodjem na Stari most u Mostaru, ja se osjetim nekako cudnovato i uzviseno. I nekako, iznad svega. Svaki put kad dodjem na taj most koji sam presao dosad najmanje stotinu puta, ja uvijek na sredini zastanem i ostanem tu dugo, bas kao da sam tamo prvi put. Tu se na samom mostu u rano proljetno jutro, ustvari ne desava nista. Nema na njemu nikoga, nema jos ni turista, prodje tek pokoji dedo sa cekerom sto je valjda kao i ja posao da kupi kruh ili lepinje. Na mostu se ne desava nista, … a u meni samom, mnogo toga. Gledajuci najprije u onu, tako grandioznu, mocnu i jedinstveno lijepu Neretvu ispod sebe, sjetim se uvijek mog, nazalost pokojnog tetka Lene i mojih prvih ribarskih poduhvata na Neretvi, s njim. Sjetim se tih nekih vremena, kad smo izjutra sa Fadilom i Mehom isli na pastrmku, a tek navece kuci se vracali. Lovili smo pastrmku na musice, koje su oni sami od vune raznih boja vezali i “stvarali”, pa smo bacali svaki dan neku drugu boju musice…. odnosno onu boju, koja taj dan “radi”.

Danas nema vise ni Meshe, ni Faje, ni tetka Lene , a nema ni „idjenja u ribu“. Ali, ja tamo tog jutra nad Neretvom sve njih i sve to sto je nekad bilo, osjecam potpuno. Imao sam bas neki osjecaj da stajali su i toga jutra sva trojica, tu pokraj mene. I da mi tetak Leno, isto onako kao sto mi je nekad u rana jutra na Neretvi govorio… govori, evo i tad: “ E, Góca moj….. danas ti ona ide, samo na “zelu” !!!”
Hoce reci…. samo na zelenu.

Gledam onda u one fantasticne, mocne i neopisivo lijepe litice planine “Velez” sto se uzdize nad Mostarom. Gledam, one stotinama godina stare, vjekovne kuce i terase po Kujundziluku, gledam ljepotu nevidjenu, jedinstvenu. I razmisljem koliko li je obicnih smrtnika slicnih meni tu nekad stajalo i preko tog Starog mosta prelazilo. Stojim dugo tamo, budim sjecanje na sve ono sto je jednom bilo, a ustvari nemam potrebe da ga puno ozivljavam, ….zivo je, jako i drago kao nekad. Kao nesto toplo i vedro, to sjecanje lebdjelo je i tog jutra oko mene. Nesto cudnovato, neopisivo i nestvarno, a ipak stvarno. Kao da ga doticem, dodirujem. Daleko je, a opet u meni je. Zahvalim se na kraju Bogu dragom na svim tim rijetko lijepim momentima i trenucima, i svim osjecanima sto me prozimase gore na mostu, zapalim chik, pa krenem lagano dalje niz staru mostarsku carsiju. Setajuci Kujundzilukom, covjek ne moze tek tako proci, a da ne svrati na malu pijacu koja se “po mostarski” zove “Tepa”. Prodjem izmedju tezgi na kojima vidim opet svjezu, jutros ubranu blitvu i rastiku, povrce koje raste valjda samo u tom dijelu svijeta !!? I u mom nezaboravnom djetinjstvu. Pa se valjda zato kad god dodjem u Mostar danima gusim samo u japraku, blitvi i rastiki koju moja draga majka sprema, samo za mene. I sprema, najbolje na svijetu !!! Ulazim i u malu prostoriju uz Tepu, koju nazivaju trznicom, gdje sam zatekao samo dvije zene sto prodaju onaj “smrdljivi”, a meni najdrazi sir iz mijeha “torotan” i ovciji kajmak iz Nevesinja. Na toj, ustvari glavnoj pijaci “Istocnog Mostara” je tog jutra bilo samo dvadesetak zena koje prodaju i nekoliko ljudi sto ponesto pazare. A meni se opet ta pijaca vazda cini raskosnom i predivnom. Uostalom, kao i mnoge druge pijace u Bosni i Hercegovini.

Odlazim sa “Tepe”, zadovoljan i sretan, sa cetiri kese, prepune Hercegovine…. i pune djetinjstva. Dalje me put, odnosno ulica Brace Fejica vodi do Karadzozbegove dzamije u cijem dvoristu malo odmorim, slusajuci samo onaj vedar svadzalacki cvrkut vrabaca, pa nastavim dalje.

Jutro je bilo predivno, htio sam da traje sto duze,…… da ne prestane nikad. Ugledam onda setajuci dalje, ispred jednog zavucenog i neuglednog lokala malu zgodnu basticu sa svega dva stola, a u cijem je cosku upravo cvjetao ogroman mirisni jasmin. I privucem se tamo, sjednem malo da se nauzivam tog opojnog mirisa mostarskoga jutra i jasmina. I ne znam sta mi bi… mahinalno zapjevam istiha onu dobru, staru. A naravno da u toj basci od jasmina, nije s ibrikom u ruci stajala prelijepa Emina…. vec, pred mene izadje brkat momak, po dijalektu cini mi se iz Bilece ili Nevesinja. Nasmija se srdacno kad me ugleda kako pjevusim i pozdravi sa Sabah hajrula`. Odgovorih mu sa „vozdra buraz“ i narucih tursku kafu, iz dzezve. A momak mi uz kahvu, iako to nisam pozelio donese i jutrosnje novine, sto je tamo kao neki obicaj, pa ga ne odbih.

Eh, a djavo ne da mira,……. pa hoce da mi pokvari jutro !!! Uzmem novine u ruke, okrenem prvu stranicu, te procitam odmah i udarnu vijest. Iskreno mislim, pa zato i kazem evo, da bi taj clanak vise pripadao onom nekadasnjem omladinskom casopisu „Zabavnik“ i onoj njegovoj interesantnoj rubrici „Vjerovali ili ne“… nego drugoj stranici jedne ozbiljne i visokotirazne novine, koju cita sav normalan svijet u Be-Ha.

Naime, u clanku se navodi da je jedan visoki poslanik u Parlametu Bosne i Hercegovine (mislim da se gospodin zove Lozancic…) , jedan srednjovjecni covjek koji prima jako dobru platu u BiH, usput godinama primao i penziju iz Republike Hrvatske !!!!? I time ostetio tu istu za nekih sezdeset hiljada maraka. Svaki, iole normalan covjek se citajuci te idiotizme, valjda prvo upita „ko je tome kiv…kako to moze da funkcionira…. i do koga je…. ???!“ A najbanalnija od svega je na kraju clanka upravo morbidna izjava tog bandita, koji kaze da je on cijelo vrijeme vjerovao i mislio kako je to sto je iz Hrvatske primao, bila kao neka pomoc Republike Hrvatske, Hrvatima u BiH !!!??? Dakle strasno, do povracanja. Smotam novine, placam kafu….. idem dalje.

Nista mi ne moze pokvariti ovo prelijepo proljetno jutro. Pa koracam dalje, plovim opet u mislima i lijepim sjecanjima kroz mostarsko jutro, sve do Titovog mosta. Stadoh kratko i na tom mostu, pa gledam. S jedne strane mosta je devastirani i razruseni, nekad najljepsi mostarski i nadaleko cuveni hotel “Neretva”, a s druge strane donekle obnovljeni i sanirani, ali u svom tom okruzenju, nekako “jadni” hotel “Bristol”. Nekad su to bila dva elitna mjesta grada Mostara. Mjesta gdje je svirala uvijek primjerena muzika, gdje se se izlazilo u svecanim odijelima i frakovima, gdje se plesalo i zabavljalo, na nekom nivou. Danas su ta dva hotela, dvije ruine, dvije oronule “starice”, gdje zalazi svako i niko…..i sto kao svjedoci jos jedne ljudske gluposti stoje na razgranicenju “Istocnog” i “Zapadnog“ Mostara, pa sam ljetos sjedeci sa majkom na terasi Bristola imao osjecaj da se tu na tom mjestu i sam rastacem i dijelim na pola. Mnogi su o tome vec napisali i price i pjesme, …. i svasta-nesto. Ja ne mogu napisati vise nista, previse je bolno. A ovo jutro, tako predivno.

Idem dalje, koracam ubrzano preko Spanskog trga, pa pokraj Rondoa, sve tamo do Avenije i kuce pod brojem tri. Sjednem onda na klupu preko puta te kuce i avlije, gdje sam maltene odrastao i mnoga ljeta u djetinjstvu proveo, te zapalim chik, eto kao da odmorim opet malo. Kuca je sad potpuno devastirana, avlija u korov zarasla i jako tuzno izgleda. I onda, sta cu ... opet u mislima zaplovim, ozivim lijepa sjecanja…….. i sjetim se opet svega. Sjetim se opet tih nasih ljetnih dolazaka u Mostar, kod babe i dede. Sjetim se onda i onog banjaluckog zemljotresa zbog kojeg smo brat i ja morali napustiti razrusenu Zmaj Jovinu skolu i Banjaluku, te prvi osnovne zavrsiti u “Desetoj osnovnoj”, u Mostaru. Sjetim se i onih mojih skolskih drugara iz Mostara, onog nekog Bade, Dade, Brace ili Dzoneta koji su nas uvijek zafrkavali kako mi cudno govorimo (a Mostarci, kad pricaju, bas kao da pjevaju))). Sjetim se onda i odlazaka na obliznji Velezov stadion pod Bijelim brijegom, sjetim se avlije, babe i dede. Sjetim se i onog sunca sto povazdan przi, i one nesnosne vreline od koje se asvalt topio, pa po bosim nogama se lijepio i przio. Sjetim se i limenog “skipa” u kojem smo se brckali i rashhladjivali na tom zvizdanu, sjetim se i one lubenice sto se vazdan u koritu “pod pipom” hladila, sjetim se i “pipuna” koji nam je uvijek gorak bio, iako nam je majka cesto govorila kako je to nekakvo “kraljevsko voce”… sjetim se i onog omiljenog babinog kolaca u zaljevu sto je danima u spajzu na regalu stajao, a zvao se “Jugoslavija”….sjetim se i mostarskih ljetnih kisa, proloma oblaka i grmljavine koja valjda samo tamo tako strasna moze biti….sjetim se i onog “strasnog brice” sto je dolazio da nas sisa, a mi bi se kad ga ugledamo po avliji razbjezali i na smokvu peli…. sjetim se i babine pure od kukuruznog brasna, i ustipaka, i prevrta, i onih domacih “narandzastih” jaja za dorucak, i maslinovog ulja ama-bas u svakoj hrani, i domaceg dzema umjesto eurokrema koji baba nije kupovala nikad, i Kiseljaka , i saransaka, i kavade, i dolme, i japraka, i svake babine manjistre se sjecam. Sjetim se tada i onog zelenog bicikla na tri tocka, kupljenog na banjaluckoj pijaci “pod plocom”, oko kojeg bi se brat i ja vazda svadjali, posto smo imali obojica, samo jedan…. sjetim se bijelog “Fice” sa registarskom tablicom BL 69-25 kojim bi starci dolazili da nas obidju, i onih “Gavrilovic”-mesnih narezaka i “Eva”-sardina koje bi nam donosili, znajuci da to volimo, a baba nikad ne kupuje….sjetim se i kokosinjca gdje bi se sakrivali kad nas dedo sipkom po avliji zaganja, posto bi nam u neko doba dodijalo gledat onu pipu kako po lubenici lagano samo curi, pa bi je odvrnuli na sav mah, da pljusti… i onda se u kokosinjac sakrivali i od straha “u gace srali”…. i toga se opet sjetim. Ma, sjetim se svega !!!

Sjedim na klupi, preko puta “babine kuce” i avlije gdje sam odrastao., sjedim uz trotoar najprometnije mostarske Avenije…. i naglas se smijem !!? Udubljen u ta sjecanja neka daleka, nisam ni primjetio da je tamo vec puno prolaznika, a najvise djaka sto usput galame, “ `nako, po mostarski”… i zure da stignu na prvi cas, u obliznju “Desetu osnovnu”. Pa se, primjetivsi to trgoh i prenuh iz tog mastanja. I opet se u stvarnost povratih. Ustanem sa klupe, da ustupim drugima mjesto, zapalim chik i podjem polako put groblja na Balinovcu, gdje vec dugo u hladu cempresa leze i baba moja, i dedo moj, a odnedavno i pokojni moj tetak Leno….. onaj sa Neretve.

Usput do groblja naidjem i pokraj mjesta gdje je nekad bio kafic „Vaha“, vlasnistvo tada, a i zauvijek jednog od najcuvenijih i najpriznatijih fudbalera bivse Juge,Vahida Halilhodzica- Vahe. Tamo sam nekad u mladosti sa rodjakom mi Vladom dolazio cesto, a svi me tamo u kaficu tada zvali „Banjaluka“. Na groblju se nisam zadrzao dugo, morao sam vec odavno kuci. Sjedoh malo kraj porodicne grobnice, poslusah cvrkut lastavica sto su u letu svako malo do cempresa dolazile, pa opet negdje odlazile… spomenuh poluglasno svakoga ko je tamo, na kraju spomenuh i dragoga Boga…. i polagano podjoh kuci. A na vratima stana u Franjevackoj, ceka me vec budna mati i govori mi tiho : “ E, sine….. jesi kupio lepinje !!!? Hajde, ohladi se kafa.”

Postoje u zivotima svakoga od nas , ljudi koje necemo moci, a i ne smijemo nikad zaboraviti i zauvijek napustiti. Oni ce vjecno ostati u nama. I treba da bude tako. Postoje isto tako gradovi i mjesta u njima koja su nam danas puno vaznija i veca, i od onog “najveceg” Ajfelevog tornja, a i od samog Pariza. Postoje mjesta i gradovi koji u nama ne umiru nikad. A postoje na kraju i jutra u nasem zivotu, koja nam ponekad,….. ali, tako rjecito govore o svemu tome. Jedno od takvih je bilo i ovo proljetno jutro, neki dan u Mostaru. Bio sam opet u gradu koji i pored svega sto se u medjuvremanu desilo, izuzetno volim. Bio tamo na mjestima koja, kao lijepa pamtim. I bio opet sa sa dragim mi ljudima, koji su jedan veliki dio mojega zivota.

Na kraju jutra sam sa majkom na balkonu popio kafu…… a u setnji sam usput, eto cak kupio i lepinje za popodnevni rostilj.