Mate

Putovao sam neke godine, po prvi i jedini put autobusom iz Beča do Mostara, i nazad. I sjedio sam u povratku za Viennu do postarijeg čovjeka, kršnog Hercegovca, imenom Mate. Upadljivo i za ostale putnike tog autobusa kojim se obično voze austrijski gastarbajteri iz Livna, Duvna i Posusja, neobično obučen starac, u osmoj deceniji života. Na njemu farmerke, karirana košulja, karirani sako…. a na glavi mu kaubojski šešir.

Došao je Mate u Hercegovinu, po prvi put nakon dugih pedeset godina, iz Kalifornije u rodni kraj. Došao, kako mi poslije reče da sredi neke papire oko zemlje i imanja koje tamo ima. A došao i da vidi, ko je i odakle je ... i da vidi gdje će kad umre bitit ukopan, odnosno sahranjen.
I to putovanje od Mostara do Beča, gdje smo Mate i ja dugo razgovarali o svemu, i tu njegovu životnu priču i besjedu kroz suze koje ne teku, već se uvijek samo u njegovim očima cakle….. ja neću zaboravit, nikad. Ta je njegova priča puna gorke istine i naprosto neopisiva. Mogao bi je vjerovatno opisati veliki Meša ili Ivo Andrić, ali ja ne mogu. Pokušao sam doduše par puta, i odustao. Jebiga, ne ide. Baš onako kako mi Mate u svojoj besjedi o nečemu, nekoliko puta reče: “ Zajebano, brate…. Do zla Boga, zajebano !!!”

Kad smo došli u Viennu i ispred zgrade bečkog Bahnhofa dok smo se rastajali, rekoh Mati da me sljedeći put kad bude u Evropu dolazio, nekoliko dana prije nazove, pa da skupa mojim Fordom “sletimo” do Hercegovine. I da mi bude par dana u Austriji gost, bilo bi mi drago. Ali Mate se uljudno zahvali, te mi kroz suze koje mu se u očima samo zacakliše, ali opet ne potekoše…. reče da ne vjeruje da će više dolaziti. Barem ne, dok je živ. Kaže, volio bi silno, ali da je previše naporno i riskantno. Godine su, skoro osamdeseta. Ne zna ni ovako, hoće li živ „dolećeti“ kući, do Kalifornije !!?

Stojimo Mate i ja čekajući svako svoj bus, da nas poveze u suprotnim pravcima, … svakoga svojoj kući. Njega na Bečki aerodrom, pa preko Frankfurta i Atlantika, do sunčane Kalifornije, a mene do mog baroknoga Kremsa. Gledam starca, siguran već da ga gledam posljednji put i ne znam šta da mu na kraju kažem. Govorim mu da ne tuguje, da je eto uspješno obavio tu svoju misiju i tako nešto, bez veze. A onda, ni sam ne znam kako i zašto, rekoh mu da ja duboko vjerujem kako Hercegovina postoji i tamo, na onome svijetu !!!? “
Mate me gleda, ne govori ništa. Gleda me dugo, ali ne progovara. I tad mi se učini da vidjeh jednu jedinu suzu, kako mu niz obraz poteče.

Ne znam, možda je potekla od studeni što Viennu je tu noć zakovala … ili mi se samo učinilo. U tom momentu rastanka, jednostavno nisam znao šta pametno da mu kažem, pa mu rekoh tako. Mozda sam ga rekavši mu to, i slagao. A ko zna, možda sam i istinu rekao.
Nadam se da jesam.
Nadam se, radi Mate.