Derbi kola

Jos od ranog djetinjstva smo stariji mi brat i ja odlazili na fudbalske utakmice. Najprije, kao djeca sa nasim Starim, na gradski stadion u Banjaluci, a poslije posvuda, sa banjaluckom rajom. I jos iz djetinjstva pamtim da je uvijek poseban sportski dogadjaj za nas bio onaj takozvani bosanskohercegovacki derbi „Borac- Velez“. Gradski stadion je na tim utakmicama bio uvijek pun, igrao se odlican fudbal, a brat i ja smo kao rodjeni Banjalucani, a porijeklom Hercegovci uvijek navijali i za jedne, i za druge. I nikad nismo znali, koji su nasi. Imali smo na tim utakmicama kao djeca uza se uvijek onu jednu konzervu napunjenu kamenjem i jednu crvenu zastavu. Pa bi se mijenjeli, te cijelo vrijeme konzervom cegrtali, a zastavom mahali….. i za Velez, i za Borac. A crvena je boja bila tada klupska boja i jednih i drugih, i Veleza, a i Borca (tek poslije su se pojavile Borceve crveno-plave zastave i dresovi….), pa nije bilo razlike, a niti greske.Zvuci neobicno, ali to je kod nas dvojice uvijek bilo tako, prirodno i sasvim normalno.“Borac-Velez” je ustvari bila oduvijek jedna neraskidiva i ona najljepsa sinteza u nasim zivotima, kao i u mozgovima nasim. Tako je bilo tada, pa je tako bez obzira sta se dole u medjuvremenu izdesavalo,…. tako ostalo i dan-danas.

Poslije prijatnog popodneva provedenog s rodbinom u Pocitelju, te odlicnog rucka i rostilja na vikendici kraj Neretve, buraz i ja se onako kako smo i planirali, odvezemo na stadion u Vrapcice kod Mostara, gdje se te veceri trebao odigrati derbi kola, “Borac-Velez”. I tamo dozivimo onda, pravo razocarenje.Fudbalski klub “Velez” se kao i sam grad Mostar, poslije rata podijelio na dvoje. Pa, od 1994. godine na stadionu “Pod Bijelim brijegom” igra NK “Zrinjski” iz tzv. Zapadnog Mostara, a na stadionu u prigradskom naselju, odnosno selu Vrapcici igra FK “Velez”….. ili ono sto je od njega ostalo.Izlazimo iz Mostara, ulazimo u Vrapcice, te dolazimo do omanjeg parkinga ispred stadiona. I tu vec osjecam i vidim da od one fudbalske atmosfere i punog stadiona na bosanskohercegovackom derbiju, nece biti nista. Jedan za drugim se dalje redjaju otuzni prizori i detalji koji s tim nemaju vise nikakve veze. Najprije vidimo pred ulazom gdje ne ulazi niko, desetak policijskih auta, a okolo pedesetak pripadnika specijalne policije. Ulazimo na stadion, a na tribinama tuga. Utakmici je prisustvovalo na jednoj strani svega par stotina onih “obicnih navijaca” Veleza, na drugoj tridesetak iz Banjaluke pristiglih “Vultures”-a, tj. navijaca Borca, a oko njih jos tridesetak policajaca u “punoj ratnoj spremi” !!? A tribina iza gola, gdje bi trebali biti “Red Army”, tj. navijaci Veleza, avetinjski i potpuno prazna. Ispred nje, duzinom cijele ograde izvjeseno veliko platno na kojem pise: “Kad se vrati fudbal, vratit` cemo se i mi”.Ispred one grupice navijaca iz Banjaluke, na ogradu objesena jedna crveno-plava zastava sa mrtvackom glavom u sredini, i nijedne druge zastave na cijelom stadionu, nijednoga sala. Htjedoh bas kupiti sinu zastavu ili dres Velez-a (Borcev, vec ima…), ali niko nista ne prodaje. Nema cak ni onog prodavaca spica,… nema nista.

I u toj takvoj atmosferi, otpoche Be-Ha derbi.Kisa koja je svu noc prije padala je natopila zemlju, pa se teren, odnosno bolje reci livada na tom seoskom stadionu, vec nakon dvadesetak minuta igre pretvorila u pravu njivu oranicu. Lopta je svako malo zastajala u lokvama, a igraci oba tima su valjajuci se u blatu pokusavali napraviti barem jednu lijepu akciju, ali uzalud. To sto smo taj dan tamo gleedali, bilo je sve drugo , samo ne i dobar fudbal. A o nekakvom derbiju, da i ne govorim. Gledajuci tu neinteresantnu utakmicu, pricali smo malo sa dvojicom postarijih ljudi sto su do nas stajali, te culi onda zalosnu istinu o Velezu koju dotad nismo znali. U Mostaru se naime vec godinama igra ocajno los fudbal. Sve sto valja od igraca, prodaje se ili samovoljno odlazi u vece klubove i jace lige, treneri se stalno smijenjuju, nema ni sponzora, jer Velez nikoga vise i ne interesuje, pa su cak i isplate igracima neredovne i enormno male. A pored svega toga, neki su clanovi uprave pronevjerili neku lovu, pa lazirali i prodavali utakmice. I navijacima “Rodjenih” to jednom konacno dokundisalo, pa odlucili da bojkotuju utakmice.A onaj “Velez” odnekad, nije bio samo neki tamo fudbalski klub iz Mostara. Velez je bio institucija, bio zastitni znak cijele istocne i zapadne Hercegovine….. Velez je bio zakletva i ponos mnogih generacija. Velez je bio casno ime !!! Danas je Velez samo jedna krhotina toga svega, pokraden, iznevjeren, od pohlepe rastrgan i unisten… od nekad vjernih navijaca, potpuno napusten.
Ostalo je samo ime…. i nista vise.

Najljepse od svega na toj utakmici, odnosno jedino lijepo tamo bio je ustvari onaj predivan pogled sa tribine stadiona, na planinu Velez. Gore visoko se vidjeo i onaj klanac kroz koji vodi put za izletiste Ruiste o kojem sam dosad samo slusao, a nikada bio. Pa, predlozih bratu da se sutra odvezemo tamo. On odmah pristade, pa mi onda rece kako ozbiljno razmislja da skonta vikendicu uz Satorsko jezero, te da moram jednom otici tamo s njim, da mi pokaze kako rece “bosansku bajku”. I onda smo posmatrajuci pred sobom ljepotu Velez-planine, neko vrijeme pricali o tome svemu, a utakmicu nismo ni gledali.Navijaci Borca, onih tridesetak momaka su otamo sa druge strane stalno nesto nerazumljivo pjevali, a svako malo bi uglas zavikali “Borac-Vojvo-diiii-na !!!” Ovi Mostarci oko nas se sprdaju i smiju toj gluposti, a jedan onda glasno izvali kako nije dosad znao da je Borac iz Vojvodine ??! Ispricah onda burazu tu novu foru.

Naime, navijaci Borca su se nedavno “zbratimili” sa navijacima novosadske Vojvodine, pa sad idu tamo u Novi Sad na tekme i navijaju za Vojvodinu, a oni otamo iz Vojvodine dolaze u Banjaluku da zajedno sa “Vulturesima” navijaju za Borac !!! Sjetih se kako su nekad davno ti isti “Lesinari” kad sam i ja s njima zdusno za Borac navijao, bili zbratimljeni sa navijacima “Celik”-a iz Zenice….pa oni otamo dolazili maksuz da pomognu Borcu u borbi za opstanak u Prvoj ligi. A danas eto, Banjalucani su braca, sa Novosadjanima.“A, cudna jada”… rece mi na to sve buraz, a ja dodadoh, onako spontano “…od Mostara grada…”. On onda zavapi glasno: “Eeeee, moj buraz na sta spadose nas Borac i Velez !!? Ma, hajmo mi bolan dole, na cugu.” Tu, odmah uz stadion i uz glavnu magistralu sto od Mostara vodi put Jablanice je i ona usputna kafana, udjosmo tamo i jedva nadjosmo dva slobodna mjesta ?! Kafana puna, ukljucena dva velika TV-aparata, prenosi se neka utakmica engleskog prvenstva, a svako malo se na ekranu pojavljuju rezultati svakakvih drugih utakmica i parova sa kladionice. Gotovo za svakim stolom puno papira, ispunjenih listica, raja prati rezultate i nada se nekom eventualnom i velikom dobitku. U Be-Ha je to danas glavni hobi, belaj i porok veliki. A Velez-Borac, tamo na stadionu, to ne interesuje nikoga vise.

Narucismo dva piva, donese nam ih neka mrsava konobarica sa piercingom u nosu, obucena u farmerke i siroku majicu sto je neugledno visila na njoj. Konstatovali smo onda i slozili se buraz i ja, da ni konobarice tamo nisu sto su nekad bile. Pa se u prici podsjetismo onih nekih dobrih vremena kad su konobarice u Vrapcicima, pivu zubima otvarale !!! A stvarno je istina.Prije nekih dvadeset i pet godina, kao inzinjer na hidrocentrali Salakovac bio zaposlen nas daljnji rodjak Ado. Pa buraza, mene i jos jednog nam rodjaka poveo u pogon da vidimo kako izgleda to njegovo radno mjesto, u unutrasnjosti brane pod Neretvom. I bilointeresantno, nezaboravno. A na povratku otamo za Mostar, svratimo u jednu usputnu kafanu, bas u te Vrapcice gdje smo i sada sjedili. Narucimo po pivu, a donese nam ih krsna Hercegovka u minicu i zategnutoj majici na sebi, koja je od siline pritiska onih joj prirodno nabujalih i cvrstih grudi, prijetila svakog casa da jednostavno prsne. Poreda pred nas one cetri teretne flase “Sarajevskog piva”, pa ih jednu po jednu otvori,… ali zubima !!! Nas cetvorica, potpuno sokirani i od te scene blokirani, ne progovorismo ni jedne. Samo sutimo… i gledamo, cudo.

Buraz i ja dogledasmo do kraja onu utakmicu engleske lige, uz to popismo po dvije pive, posto se tamo u kafanu nikad ne ide “na po jednu”, kao sto se cesto kaze…. pa odosmo opet na stadion, taman stigli na pola drugog poluvremena Be-Ha derbija. A tamo, nista novo. Sve isto, i jos gore. Nebo se narogusilo, nevrijeme se sprema. Raja na tribini to osjeca, pa vice sudiji petnaest minuta prije kraja utakmice, da odsvira kraj. Oni tamo “Lesinari” na drugoj strani, se isto tako usutili, valjda mrtvi-umorni od cjelodnevnog cuganja po Mostaru, od navijanja, a i od fudbala u Vrapcicima. Pa i oni sami, jedva cekaju kraj.

Uskoro podje jaka kisa, nevrijeme… pa sudija nekoliko minuta prije kraja, stvarno odsvira zalosni kraj, te jos zalosnije predstave u blatu. A da je slucajno onaj nazalost pokojni, a legendarni komentator Mladen Delic jos uvijek ziv, vjerovatno bi u izvjestaju o toj utakmici na “Sportskom pregledu” rekao da je “I nebo proplakalo nad Mostarom”… Ivo Tomic bi u onom svom stilu konstatovao kako sudionici derbija nikako nisu ispunili ocekivanja malobrojnih, ozaloscenih i pomalo ocajnih gledatelja…. a onaj glupson Vladanko Stojakovic bi onim svojim vjecno umornim i dosadnim glasom mudro rekao kako je danas u Mostaru,…. sahranjen fudbal !!!

Zurimo prema parkingu, a vec smo pokisli i vako,…. a i `nako. Okrecem se usput, ali ne da jos jedanput vidim taj nesretni stadion u Vrapcicima, vec da osmotrim ono Ruiste na Velez-planini, gdje cemo sutra ici. Sjedamo u Sharana, pa buraz uz tihu psovku opali po gasu. Zurimo da ne zakasnimo, u osam sati je na TV dobra tekma.
U finalu kupa, igra slavni „Bayern“.