I poslije Tita, zauvijek Tito

Sjedim za radnim stolom na poslu godinama sa radnim kolegom rumunskog porijekla. Dumitru Tapalaga je odavno u Austriji, nekih je petnaestak godina stariji od mene. I dobar je čovjek. Samo ga nekad u životu „ubilo“ nešto, pa ne može nikad da oprosti i pomiri se s tim. Naime, napustio je Dumitru kao intelektualac prije nekih tridesetak godina domovinu Rumuniju, koja je tad grcala pod vladavinom familije Čaušesku. U Austriji se integrirao, odavno već, kao i ja sam što sam.

I pričali smo svih ovih godina Dumitru i ja o svemu. i o Jugi, i o Rumuniji, i o socijalizmu, komunizmu, kapitalizmu… a naravno i o Čaušesku, i o Josipu Brozu Titu. I uglavnom se nalazimo u svemu, prilično smo istog mišljenja. Ali se u jednom ne slažemo nikako. Naime, kolega Dumitru mrzi Čaušeskog iz dna duše. Jer, napatio je taj i njega, a i cijeli rumunski narod. Pa, mrzeći ga onako „organski“, kolega Dumiru mi stalno nameće i tvrdi kako je drug Tito bio veliki jaran sa Čaušeskim i da su ta dva čovjeka bili, maltene isti. Da su oba bili diktatori i tirani., bez velike razlike. I diskutovali smo o tome često, tu smo temu nas dva „obradjivali“ puno puta, ali se nikada nismo u mišljenju složili. Kolega Dumitru mi je doduše jedino priznao da poštuje Tita zbog onog odlučnoga “NE” Staljinu i Rusima, četrdeset šeste. A da je sve ostalo poslije u Jugoslaviji bilo nedemokratski i bila doduše, jedna blazž,… ali ipak, diktatura.

Na kancelarijskom zidu iza mojih ledja, vec desetak godina stoji izvjesen kalendar na kojemu je slika druga Tita. Svake godine kad odem oko Nove godine u Bosnu, nabavim novi iaktuelni kalendar sa fotografijama druga Tita i objesim ga na zid, iza svojih ledja. A Dumitru se buni,godinama vec “Bocka” me stalno, govoreci i nabrajajuci svasta….hvata se za glavu i kuka na glas. Smeta mu, kako kaze (smjeskajuci se, naravno….), sto mora svaki dan gledati sliku druga Tita !!!!? Kaze mi da to nije u redu, nije demokratski. Isto, kao sto kod Tita i Causeskog nije bilo.Ja mu onda kazem ponovo (kao za sebe ….) da drug Tito nije kao Causesku. Kazem mu da drug Tito nije nikad bio moj ideolog, niti nekakva ikona. Rekao sam mu i da cak nikad nisam bio nikad clan Saveza komunista. Ali, rekoh mu da je drug Tito za mene bio i ostao najveci Jugosloven svih vremena !!!! I da je to heroj, kakav se na prostorima bivse Juge samo jednom radja !!! Barem u ovom mom zivotu. Iznad Titove slike na tom kalendaru iza ledja sam cak iskopirao i nalijepio natpis TITO-HERO…. a dolje ispod, “DANKE, für ALLES” (hvala ti za sve…) , sto mog kolegu Dumitrua posebno iritira i sto nikako ne konta.I rece mi kolega prije samog Bozica i mog odlaska u Bosnu da ne budem iznenadjen kad se vratim otamo i ne nadjem Tita na zidu, iza ledja !!? Rekao je to u sali naravno, opet se igrajuci sa mojim osjecanjima.. Smijali smo se oba, tad. A evo, smjeskam se i sad.

Prvi radni dan ove godine.

Dumitru i ja na podnevnoj pauzi nismo, kao i obicno otisli na u restoran na rucak i pauzu, vec sjeli za njegov sto, jedan do drugoga. Dumitru onda izvadi cetri vrste sira i cetiri vrste suhog mesa sto ga je odozdo iz Transilvanije i sa rodnih mu Karpata neki dan donio. Ja vadim, iz tasne redom….. travnicki sir sa Vlasica, sir torotan iz Mostara, pa sudzuk “Visoko”, bravinu iz Bosanskog Petrovca, prsut “Lijanovici”, pecenicu iz Drvara… i neki Vajkrem, from Bosnien !!!I sjedili smo onda kolega i ja citavih sat vremena, uz sve te “mezetluke”, pricajuci o svemu sto vidjesmo i sto dozivismo dolje, opet svako u svojoj domovini.

A onda mi Dumitru gledajuci zid pred sobom, odjednom rece: „ E pa, mein liebe kolege…. ovaj kalendar na zidu, dakle nije vise aktuelan, Sta cemo sad !!??”A ja….. k`o da sam samo to cek`o. Ustajem i skidam kalendar od prosle godine. Na njemu, na dvanaestoj stranici fotografija sto smo je Dumitru i ja citav decembar na zidu gledali. Jedna predivna i posebno mi draga fotka druga Tita u plavom odijelu i sa bijelim sesirom. U visini lica marsal Tito digao ruku kojom iz auta mase narodu oko sebe, a na licu mu dobro poznat mi i mio osmijeh. Ja sam tu sliku i scenu gledao nekoliko puta u zivotu, stojeci kao skolarac medju ostalom djecom iz razreda i u masi drugog svijeta, u Titovoj ulici u Banjaluci. I to je slika koja me podsjeca na nesto lijepo, na nesto prelijepo. Rekoh cak jednom i kolegi da je to slika sto me neodoljivo podsjeca na bezbrizno djetinjstvo i na one prelijepe dane i sretne godine mojega zivota. A to je fotografija covjeka koga ja ne mogu, a i necu nikad da zaboravim. Covjeka cije ime i dan-danas izgovaram sa postovanjem i radoscu. A mislim da cu i zauvijek, tako.

Pokusavajuci da budem ozbiljan , svecano pjevuseci “Internacionalu” skidam sa zida proslogodisnji kalendar, a onda iz tasne vadim dva nova i aktuelna kalendara, nabavljena neki dan u pekari „Proljece“, kod pekara Rame u Sanskome Mostu. Dvanaest mjeseci, dvanaest stranica….. i dvanaest predivnih fotografija druga Tita. Jedan kalendar predajem kolegi, kao poklon ( kazem mu….eto, da ima za kod kuce ), a drugi vjesam na zid. Dumitru me neko vrijeme suteci samo posmatra i zmirka ocima. A onda obadvojica prasnusmo u smijeh !!! Ne znam zasto, ne mogu da objasnim….. ali, smijemo se Dumitru i ja u dugim intervalima, skoro citavih desetak minuta. Smijemo se do boli, ne mozemo nikako stati. Smijemo se, pa placemo od histericnoga smijeha !!! I smijemo se uvijek ponovo, sve do kraja pauze.

Poslije podnevne pauze, nastavljamo kolega i ja s poslom, suteci nekih petnaestak minuta. Zamisljeni obojica, svako u nekom svom svijetu i sjecanju. I upita me onda Dumitru: “ Kolega, izvini …. ali, kako objasnjavas tu svoju ljubav i privrzenost tom necemu sto je tako davno bilo !!? I bilo, mozda cak i pogresno ??! “

Sad, sasvim smiren i ozbiljan, poslije kraceg razisljanja mu odgovorih i rekoh otprilike ovako:
“U svom sam dosadasnjem zivotu jako volio, izuzetno cijenio i najvise postivao, dva covjeka. A to su bili moj otac i Josip Broz Tito. Bili su njih dvojica za svojega zivota u mnogome razliciti, radili su oba mozda i pogreske koje nekad nisam shvatao. Ali danas, kao odrastao, zreo i razuman covjek shvatam da su te “pogreske” bile cak namjerne, smisljene i potpuno ispravne. I shvatio sam odavno vec da su ta dva covjeka sve sto su radili, …. radili ispravno i posteno.I pitam te postovani kolega, kako mogu da osudim ili zaboravim ljude koji su mi dali zivot ??!!! I pitam te, zar bih sada ili bilo kada u životu trebao da zaboravim sve što se nekad dogodilo i sve što me je nekad činilo sretnim !!? Ružno bi bilo da zaboravim. A čast me moja obavezuje pred drugima, ali i pred samim sobom da nikad ne zaboravim.

Jer, ako bih zaboravio, u tom zaboravu bih i sam propao, umro….. i bez časti ostao. “