Ili jednostavnije, a svakom banjalučaninu pod tim imenom poznata…. Šolajina ulica.
Ta, relativno kratka, ali nadasve važna i uvijek životna ulica Banjaluke je onda u onom mom “prošlome životu”, kad sam gotovo svakodnevno koračao njome, znacčla ne samo meni, već vjerujem svima nama rodjenim u Banjaluci, jako puno. A, iako me već dugo vremena nema više tamo, ta mi ulica znači puno i dan-danas. Ona naime živi zauvijek, u mojim lijepim sjećanjima.uvijek u Solajinoj.
A ponekad, kad nam se nije pjesacilo prema Boriku, ostajali bi cijelo vece u onom malom parku na kraju Solajine, ispred Pozorista. Taj park, gdje su postojale svega dvije klupe smo popularno zvali “Butterfly”. Ne znam zasto tako,… a nije ni vazno. Kupili bi onda u onoj “Stocar”-ovoj mesnici bocu “Royal”-a, pa bi se cijelo vece tamo na klupi i oko nje zezali. Nije nam trebalo puno da bi nam bilo dobro i cool. A mnoga je poznata nam raja, iduci put Borika tuda prolazila, pa bi zastali, neki na pola sata, a neki bi ostajali s nama cijelo vece. Te bi se u “Stocar” po novubocu vina islo i po nekoliko puta. Novi momenat u Solajinoj ulici bio je otvaranje kafica “Arija”. Mi smo tad bili vec “malo odrasli”, pa smo prestali sastajati se i sjediti cijelo vece po klupama i parkovima. Preselili smo se na terasu “Arije”, gdje sam proveo mnoge ugodne trenutke, pamteci Ariju kao jedan od drazih mi kafica i terasa u Banjaluci. Meni licno, isto tako drago i zgodno mjesto za sjesti u Solajinoj, bila je i terasa kafane “Mostar”, preko puta “Arije”. Najljepse je i najugodnije bilo sjediti tamo ljeti pod onim lipama, na onim vrucinama preko dana ili u tople ljetnje veceri,… i sladiti se osvjezavajucim ledenim “Nektar”-om koga su tamo sluzili u kriglama. A na toj terasi ispred “Mostar”-a bi obavezno sjedili nedjeljom, prije i poslije utakmica “Borca” na gradskom stadionu. Cugali bi pivu iz krigle i pozdravljali poznatu nam gradsku raju koja je prolazila tuda, odlazeci na tekmu. A ispod oka bi gledali navijace Crvene zvezde i Partizana, koji su redovno i organizovano vozom dolazili iz okolnih banjaluckih sela u grad, te zdusno navijali za ove pomenute beogradske klubove.
Tada smo mi sjedili i gledali te dosljake, a oni Solajinom ulicom samo prolazili. I opet odlazili, kuci na selo. A danas je obratno. Danas oni sjede i gledaju nas, kako dolazimo, Solajinom ulicom samo prolazimo, ….. i opet “kuci”, u inostranstvo odlazimo…...
Odlazeci svih ovih poslijeratnih godina u Banjaluku, prosao sam svukuda tamo, pa naravno da sam, vec kod prvog odlaska u rodni mi grad morao prosetati i Solajinom ulicom. I nisam se tamo osjecao dobro. Zato i ne setam vise. I ne odlazim vise tamo. Samo ponekad, ako pozelim da odem na Mujine cevape, u cevabdzinicu kod kina “Kozara”, prodjem izmedju Pozorista i “Arije”,
presijecem Solajinu….. . I to je sve.
Izgled Solajine ulice je potpuno izmijenjen. Izmijenili su joj cak i ime, sto je nebitno. Za mene ce ona zauvijek ostati, Solajina ulica. Ta je nekad draga mi ulica, danas potpuno izgubila onaj svoj nekadasnji sarm i onu iskonsku ljepotu, jedne predivne banjalucke aleje. I jedne ulice, gdje je nekad sve pocinjalo….i sve zavrsavalo. A samo ono mjesto, gdje smo se godinama sastajali i rastajali, ne moze se vise ni prepoznati, jer ne lici nikako vise na onu nezaboravnu sliku i sve ono, iz moje mladosti i iz mojih lijepih sjecanja. Preko puta Zidica nema vise “Zenit”-a, a nema ni Mujine cevapcinice. Tamo je sad sve ravno i bezlicno. U Parkicu je izgradjena ogromna crkva, koja je doduse nekad davno tu i prije bila, ali ne i u mojoj mladosti. Nije je bilo tada, a nema je ni u mojim sjecanjima sada, pa mi je zato i samim tim sve to tamo strano, nakaradno, nekako hladno i nepoznato. Stojim desetak minuta na tom “cosku lijepih sjecanja”, a ne mogu da prepoznam tamo nikoga i nista. I ne nalazim se nikako u tom mnostvu nepoznatih i stranih mi faca. I ne osjecam se tamo, nikako dobro. Nestala je ona prelijepa nota Solajine ulice. Nestala je i ona boemska terasa kafane “Mostar”, a terasa “Arije” se potpuno izmijenila i nekako izgubila u mnostvu novih lokala. Naime, sve su terase tamo sad prekrivene ruznim tendama i zatvorene u nekakva stakla. Neukusno osmisljeno, meni zaista ruzno, hladno i bezlicno. Jedan potpuno drugi izgled nekad predivne aleje, gdje ni lipe vise ne dolaze do izrazaja. Kao na kakvom vasaru. A citav taj “ciganluk” tamo upotpunjavaju i silni standovi na kojim se prodaju CD-ovi …i sa kojihdopire, naravno sa svakog druga, glasna i preglasna, meni nepoznata muzika. Onaj mali park na kraju Solajine, … onaj nas “Butterfly” su dopola izbetonirali i pretvorili ga u nekakvo kosarkasko igraliste !!? I tu zavrsava ruzan san. Ili java.
A na svu srecu i moju radost, ja sam onu “nasu Solajinu” dobro ponio u svojim prelijepim sjecanjima, koja su mi jako bitna i neprocjenjivo vazna…. jer “ sta je zbivanje, ako ga sjecanje ne zabiljezi… !!?” I cesto se opet u mislima s rajom nalazim tamo, u Solajinoj ulici. A ta moja sjecanja nece i ne mogu da izblijede i nestanu, nikad. Jer, ja necu dozvoliti da ona nestanu. Osvjezim ih cesto. Osvjezim ih cesto u prici sa banjaluckom rajom, ili sa samim sobom…..a evo i ovako, kad napisem nesto o tome. I osjetim tad opet onaj miris lipa sto sam godinama udisao tamo i valjda zauvijek udahnuo. I osjetim opet onaj miris Mujinih cevapa. I sjetim se opet prvog poljupca. I vidim tada opet i “Zenit” i Parkic, i terasu “Arije” i terasu “Mostar”-a... a vidim odlicno i nas “Butterfly”. Vidim tada, opet sve. I sjetim se tada, opet svega.
I bude mi uvijek neobicno drago i nekako toplo. Kad ponovo sve to vidim… i ponovo kad se nadjem sa rajom,..... u Solajinoj ulici.
