A ta je trešnja isto tako posebna. I meni jako draga. Naime, podsjeća me neobično na onu trešnju iz bašte moje pokojne bake Anice, u Mostaru. Ta me trešnja u bašti kod naših prijatelja svako ljeto podsjeti na onu “bakinu trešnju”, na koju sam se iz godine u godinu svako ljeto penjao, trešnja s kojom sam zajedno rastao… i na kojoj sam ustvari, i odrastao. A u ovo doba godine se ova trešnja u bašti gdje smo to nedjeljno jutro sjedili i kafu pili, sva okiti i zacrveni od silnih plodova kojih je svake godine na njoj, čini mi se sve više. I to je ustvari i glavni razlog, zašto smo baš taj vikend pozvani u tu baštu, na jutarnju kafu. I zašto je pijemo baš tu, pod trešnjom.I onda, uz kafu pricamo sa prijateljima o svemu. Rezimiramo skolsku godinu nase djece, analiziramo ovu svjetsku privrednu krizu, pricamo o ljetu, o godisnjem odmoru… dogovaramo se o nekom zajednickom izlasku… a usput pomalo, svako sa po jednom kanticom u ruci, beremo tresnje. Malo beremo, malo jedemo.... i sve uz laganu pricu, kantice su ubrzo pune. I onda opet sjednemo i pijemo kafu. I opet razglabamo o necemu aktuelnom, o uspjehu nasih skolaraca, o preranoj i tragicnoj smrti Majkl Dzeksona … ili o novim poskupljenjima benzina i svega ostalog. A onda, u svemu tome, gledajuci neprestano onu tresnju iznad nas, u jednom momentu silno pozeljeh da uradim nesto. Izvinuo sam se najprije uctivo, te nase domacine upitao da li bi im smetalo, ako se ja sad popnem, gore na tresnju!!!? Supruga Dajana me samo smijeseci se zagonetno pogledala, valjda kontajuci vec, o cemu se radi….. Herbert mi poslije par sekundi odgovori sa : “Mein lieber Goran….“, rekavsi mi onda da ne trebam ni pitati da li u njihovoj basti nesto smijem ili ne smijem…. A Helga potvrdi i rece kako su stvarno one tresnje gore na vrhu najbolje i najsladje, pa mi predlozi da uzmem iz garaze one alu-merdevine i novu praznu kanticu…. dakle, Helga nije skontala nista. Zahvalivsi se, odbio same te merdevine i kanticu, skinuo patike i carape…. te se ispeo na vrh, “bakine tresnje” !!!
One socne i one najbolje tresnje gore, nisam uopste ni brao…. tek cvaknuo pokoju, onako u letu i pri penjanju. A gore…. kako sam se osjecao gore !!? Taj momenat je zaista neopisiv. Vratio sam se u mislima tad, godinama i decenijama unazad. … i dozivio onaj potpuni Deja-vù. Osjetio sam tad na trenutke, opet djetinjstvo !!! I zato je to sve neopisivo.... stvarno neopisivo. Povremeno su odozdo do mene dopirali nekakvi razgovori, nerazgovijetni glasovi i neke rijeci na nekom stranom mi jeziku, pa me to uvijek ponovo vracalo u stvarnost i realnost. Ali onda, igrom slucaja ili nekom Bozjom voljom mi se ispuni zelja koju sam tad pozelio. Naime, Helga i Herbert se pohvalise kako su prije mjesec dana na putovanju u Italiju, u Firenci kupili neku predivnu sliku. A moja supruga obozava “te stvari”, pa naravno pozeli da sliku odmah vidi. I onda sve troje, uzbudjeno pricajuci nesto o Toskani i nekom novom pravcu u slikarstvu o kojem ja stvarno nemem pojma, odose u kucu. A ja osta, sam na tresnji. I ostah pola sata, ….. opet u djetinjstvu !!!
Tog smo istog dana, sa Helgom i Herbertom navecer izasli. Ljeto je, vrijeme je festi i derneka kraj Dunava, pa smo se i mi te veceri odlucili da se ukljucimo u to sveopste veselje i odemo ne jednu takvu siestu. Zgodna i prostrana livada uz Dunav, odmah kraj kupalista, kraj plaze, kraj “nase” bic i jogg-staze, … mjesto koje ljeti svi mi, raja iz Kremsa rado posjecujemo. I mjesto, gdje se ljeti desava sve !!!
I naravno, tu ima svega i svacega. Fest se priprema danima, ulaze se jako puno, ali se zaradi petosturko, naravno. Citava je livada ukusno osmisljena i osvijetljena, prekrivena sa stotinu onih klasicnih austrijskih drvenih stolova i klupa. Na sve strane su rostilji sa Wurstevima i kobasicama, pilicima na raznju, dimljenim pastrmkama, i drugim specijalitetima…. a non-stop sa golemih zvucnika i sa bine gdje se mijenjaju razni izvodjaci, pichi uglavnom austro-Volksmusik. Oko devet sati se pale na sve cetiri strane velike buktinje i vatre, na kojima se uz veliki aplauz iz mase, spaljuju neke lutke od slame i nekakvi djavli.. U deset sati je velicanstven vatromet koji me uvijek neodoljivo podsjeti na 22. april…. a poslije toga se pjeva, tanca i veseli, do kasno u noc. Poslije toga, valjda pocinje ljeto.
Sjedeci u toj uzavreloj masi i predivnoj noci pokraj Dunava, covjek nikad ne moze biti sjetan ili sam. Barem, ne bi trebao da bude. Ali, meni neki djavo ni to vece ne da mira….pa mi misli stalno vrludaju, negdje drugdje. I uvijek me ponovo vracaju na onu “bakinu tresnju “ !!! Pa me onda spopadnu jos i neke druge misli i neka duboka, utom momentu rekao bih nepotrebna razmisljanja. Mislim se tada, kako mi je, eto valjda sudjeno i odredjeno da tu kraj
Dunava sjedim, mozda i do kraja zivota. I ja, a vjerovatno imoja djeca, koja su tu kraj njega, eto vec i odrasla…..
Ali srecom, ovi moji Austrijanci su jedan jako fin i veseo narod. Te znaju dobro da se zabavljaju i zivotu raduju. Naime, obicno se u zavrsnici muzickog programa na tim festama u Austriji sviraju i uglas pjevaju neke „horske pjesmice“, poput one “Grichische wein” Ude Jürgensa ili one, rekao bih kao neke “himne” tih festova, “ I am from Austria !!!“ Pa se onda, svi onako u spalir po onim dugackim stolovima i klupama poredani….raspolozeni, rujnim vinom i prvim ljetnjim mirisima sa Dunava opijeni… svi se zagrle, te se u ritmu muzike lijevo-desno „lilaju“…. I svi uglas pjevaju „I am from Austria“. A zajedno sa njima pjevusim i lilam se i ja !!! A, sta cu drugo !!?
Davno sam, jos kao djecak mlad procitao jednu misao, koja mi je tad zvucala kao neki jeftin stih….. i koju tad nisam razumio. Nisam mogao da je razumijem potpuno tad, ali razumijem je odlicno sad. „Zivot je kao neka rijeka, po kojoj svi plovimo kroz brzake i tihe,… od izvora, pa do usca. „Sjetih se te noci sjedeci kraj Dunava, opet svih onih “brzaka i virova“u zadnje dvije decenije mog zivota. Sjetih se opet toga svega. A kad se na festi sve uglavnom smirilo i utihlo….. gledajuci Dunav, kako pokraj mene tiho i necujno otice, pomislim islozim se sa samim sobom, kako su divne i predivne ove moje austrijske noci. I kako su spokojna ova moja danasnja jutra.
Kontam dalje….. nisam doduse vise kraj svog Vrbasa, ali je i ovaj Dunav jedna jako lijepa, mocna i izuzetno mi draga rijeka. Pomislim…. nisam vise ni u mojoj Bosni sa onom svojom banjaluckom rajom, ali jesam u prelijepoj Austriji, opet sa dragim mi i dobrim ljudima, sa ovim mojim veselim Austrijancima.
A pomislim onda…… bio sam jutros pola sata,…. eto, cak i na “bakinoj tresnji !!!
